Bas ovako je glasio u julu 93 jedan naslov od Ljiljana-autor je bio Mirsad Sinanovic nas Fočak..Bas tu i tada na proskoku se igrala jedna od najvecih igara za opstanak i tada ko i hiljade puta prije i poslije Fočaci naši drugovi,braca ,nasi ocevi su krvlju i mesom zaustavljali poludjelu Mladićevu bandu ...Svake godine kad juli se primakne meni film se vrati ko juce da je bilo -sta su oni isti Fočaci koji mjesta slabo u Sarajevu nadose dali za taj grad a nikad him nije zahvalio ...A iako nije ja cu da dadnem beskrajno hvala svim nasim herojima sto njima zahvaljujuci postojimo mi koji smo sada...
Poklon sam dobio jednom ,sliku veliku naseg grada Foce stoji na zidu svako neko vremena djeca me pitaju je li on moj grad i jednom i dvaput i stoput objasnjavam njima to je moj grad tu je bila moja kuća, -tu su djeco rodili se HEROJI i za taj komad zemlje zivote su dali ..
Ja neznam kako se postaje heroj valjda nikad ni saznati necu i neznam ima li dzeneta ,i ima li onaj drugi svijet -iako saznam necu moci napisati ovo ,ali znam kako su izgledali heroji i znam kakvi su ljudi bili i bio sam sa njima do trenutka njihovog i bili su moja familija ,moji jarani iako dzenete ima znam da su tu da ne moram puno da ih trazim jednog dana kad me zovnu...
I sve ovo je za heroje Foce: Dzevada Kovacevica -Megu (Kapetana),Mungosa,Kajeca, Adnana Cankusica -Ada,Dzevada Hanjalica,Amila Čolpu. .......
i sve ostale nase Focanske heroje koje ne napisah ovdje a tako ih puno ima ja znam da zamjeriti mi nece...
Svima vama koji zivote dadoste nesebicno da bi mi danas mogli sjetiti se vas ovo moje malo ja vam zeli rahmet predati iako ikad do vas na neki nacin dođe sve ovo znacete da ste uvjek tu sa nama i da nikad niste ni otisli iz naseg voljenog grada sto Foča se zove...
Vama sa postovanjem

Preuzeto sa Foruma  focaci.org Autor : Ćeno

01.11.1992 Gorazde
Danas je dan D.Sa svojom djecom i Samirom krecem na jedini put koji nas moze spasiti.Na put ka slobodi-Grepku.
Kolona se skuplja,ceka se mrak da se krene.Mnogi samo idu do Grepka po brasno i vracaju se nazad,A ja....ja idem dalje,ako bog da do Zenice.Mnogi me podozrivo gledaju.U glavi im je samo jedno pitanje:Kako mislim preci toliki put sa dvoje male djece.Mom sinu Maliku je 5,5g a kceri,Nizami,kojoj nije bilo sudjeno da se rodi u mom gradu Foci,vec u Gorazdu,tek je 5 mjeseci.
Do sela Zorovica je relativno lako bilo doci.Nesto kamionom,nesto pjeske al doslo se.Dobri nasi ljudi me primaju u kucu,hrane mi djecu,daju nam krevet.....I njima je u glavi:"kud cu sa tako malom djecom".
Cekamo duboku noc.Ide se dalje.Mrkla noc,i mjesec se sakrio od te stasne tmine i straha.
Imamo pratnju od 3-4 naoruzana covjeka i konjovodce,koji su ujedno i vodje puta.Komadant puta,kojem ne znam ime,gleda nas i onda naredi jednom konjovodcu da Malika stavi na konja.On se buni,pasce mu djete...al ovaj vrisnu:"Uradi
po naredjenju!!!" Konjovodac uze Malikai pojaha ga na konja...Djete od 5,5 g....ne znam ni jel do tada vidio uzivo konja sad ga jase.Samir nosi Nizamu.Penjemo se kao "uz nos"....Nemem snage,ni kondicije....5mjeseci ne kretanja,podruma,ucinilo je svoje....Padam,ustajem,padam....Pokusavam pratiti konja na kojem mi je djete...al brzo zaostajem.U mrkloj noci cujem Maliku kako me doziva:Mama,gdje si?Ne znam gdje mi je djete,ispred mene ili iza mene!Samo odgovaram:Tu sam blizu tebe,nemoj silaziti sa konja!I opet nakon minut dva;Mama ,gje si?.....
Dolazimo na jednu cistinu.Odmor.Palimo cigare(ne znam ko nam je dao),krijemo uzarene vrhove da nam ne otkriju polozaj.Cetnici su svuda oko nas.
Konjusar mi rece da Malika vise ne smje drzati na konju,spava pa ce pasti.Uzimam djete.Konjusari pripremaju konje za dalje...Ide najopasniji dio puta...prolazimo tacno ispod cetnika.Konjima vezu gubice,na kopita vezu krpe..krecemo.
Takva je tisina da me hvata strah..Kolona polazi...Na cistini,gdje nas vide kao na dlanu,moja Nerma pocinje da place...Kolona se uskomesa.."Usuti to djete,svi cemo izginuti zbog Vas"-govore ljudi iz mraka.Nerma vristi...od straha,Samir joj zatvori usta rukom...Djete jos vise vrisnu..Panika..U tom momentu miprodjose filmovi kroz glavu"Kozara","Sutjeska"-i sve one price koje sam cula iz proslog rata kako su morali ostavljati malu djecu u zbjegu...Uzmem Nizamu sebi,ona ne place,al ja ne mogu ni koraka dalje tako...Pridje komadant i kaze"Idi na celo kolone sa djecom,ne brini.Kako je to rekao,valjda je strah i nestao i Nerma prestade plakati...Krenusmo daljeKako smo na celu,vodic samo mahnu rukom da legnemo na zemlju..Neko ide...ko?Cetnici? ...Repetireju puske..."Stoj,ko ide,gotovo sapatom pita vodic?" Nema odgovora...onda nesto rekose..."Nisu nasi,lozinka nije dobra" repetiraju se puske i pripremaju bombe...Ni sam ne znam kako al nekako su se poznali-bili su nasi al se lozinka promjnila. Idemo dalje...
Prilaz mi konjivodac.Ferid sa Osanice...O tom covjeku samo to znam a spasio nam je zivot.Uzima Malika,stavlja ga sebi na konja i drzi ga jednom rukom.Cijelo vrijeme prica sa njim da ne zaspi.Mene vodi pod misku,gotovo me nosi...ne da nam vode..kaze ako se napijete necete moci ni koraka dalje...Dosli smo na manje opsanu teritoriju.Kolona nas je prosla.Ferid vodi nas.Dolazimo do jednog brda..Ja ne mogu dalje...Hvatam se konju za rep da me vuce...pustam neartikulisane krike...
Ni danas mi nije jasno kako me konj nije rutnuo..Dolazimo pred sam ulaz u logor na Grepku.Cekamo jutro da jer nasi spavaju..Za mene kraj patnji,bar tako mislim...Tu su svi moji Focaci...Zora,ulazimo u logor....Mene svi cudno gledaju i sapucu.."gledaj i ona uspjela izaci"....vidim neka poznata lica...Focaci...Grebak......

AKO IKO ZNA KO JE FERID SA OSANICE I DA LI JE ZIV,MOLIM DA MI JAVITE...TOM COVJEKU SAM DUZNA ZIVOT SVOJ I SVOJE DJECE A NE ZNAM NI KOJE
PUNIH 16 GODINA-DA SE NE ZABORAVI

Poslije prespavane noci na Grepku,slijedi moje slijedece razocarenje....S obzirom da sam gore imala puno rodbine a i prijatelja,trebala sam imati prevoz dalje.Ali,kako se ono kaze,ne da se u...... do potoka.U to vrijeme nasi na Grepku nisu imali goriva i nijedan kamion nije vozio...Morali smo dalje nastaviti pjeske...sve do Tarcina.Tamo nas prime u kolektivni smjestaj u skoli,ali smo i tu mogli samo prenociti...Ujutro smo morali napustiti skolu...Dosli smo do neke vikendice...Bilo nas je 20-ak .Hrane nemamo.Nadjemo neki krompir i pecemo u vatri...svakom po 2 krompira.Moj Malik,vreo krompir trpa u usta...Ja imam jednu malu konzervu u ruksaku,ali...Sta da radim,na nas toliko nema nista(120g),a da se sakrijem i dam svom djetetu,bilo me stid pa nisam.Ujutro ponovo penjanje na Igman...Nikad mi se nije ucini visocijim.Sad ja nosim Nizamu.Sa nama su bili jos Miki i njen muz sa G.polja,njihova kcerka i sin Sado,star kao moj Malik.(zaboravila sam im imena)Ja zadnja,ne mogu....U tom casu ide neko auto odozdo....Ja stanem na sred ceste irasirim ruke...Placem ko godina....Stadose mi neka dvojica,primise me sa Nermom i ja nekako dozovem Malika i ovog malog Sada da idu samnom.Srece nigdje kraja,al ne zadugo...Ubrzo mi srecu zamjeni strah:ko su ovi?Suma oko nas!Nigdje nikog!Hiljadu ruznih misli u glavi...Stiscem onu djecu uz sebe...Oni naprijed nesto pricaju,al ja pozada ne razumijem sta...Kontam mozda se dogovaraju da nas ubiju...Pokajah se sto sjedoh u auto...Srecom,ubrzo se pokazase hoteli na Igmanu.Izbacise oni mene i djecu.Oko mene sve neki ljudi u crnom.Svi me gledaju u cudu...Ja ne znam ni gdje cu.Znam samo da je tu u hotelu kuhar jedan Ziko sa Odzaka....Idem tamo.Zaustavise me ti u crnom...Ko sam?Sta sam?Gdje idem?Pustise me,valjda im se sazalilo ja i troje male djece...Kazu mi,samo idi ravno...Ne zaustavljaj se...Ovo je Jukin stab i dabogda da te puste unutra..Kontam,sve ili nista...Upravim ja kao da sam tu mjesecima...Vidim ja oni me gledaju al me niko ne zaustavi.Usla..nadjem te ljude s Odzaka..Prime me u svoju sobu.Donesu MalikuI Sadu 3 BIJELA hljeba,vruca,tek ispecena i veliku zdjelu secera...Njih dvojica,djecaci od 5 g.,pojedose sva tri hljeba umakajuci u taj secer.Nisu pravi hljeb sa germom jeli vec 6 mjeseci,a secera ni vidjeli...Spavali su naredna 24 sata...Stigli su i ostali...Goriva opet nema...Ujutro valja opet pjeske do Tarcina...

Autor : S. B.

Preneseno sa Portala E Novine

Četnički teror u Foči po svojim zverstvima nadmašio je najbolesniju ljudsku maštu. Naročito kad je reč o masovim silovanjima u posebnim logorima gde su se nad ženama i decom iživljavale bradate i pijane srpske patriote. O tome šta se po Foči dešavalo, jedna od žrtava svedočila je nekoliko godina docnije: „Osmi dan su nas odveli u "Partizan" kamionom. Tu sam bila nešto više od mjesec dana. Svako veče su nas odvodili na silovanje. Bilo nas je oko 85 žena, djece i staraca. Više puta je bilo da nas po tri-četiri žene izvedu, i u istoj prostoriji siluju i to po njih više, po 20-30 ih je znalo biti. Tako je bilo sve vrijeme, svako veče su nas odvodili na silovanje i više njih bi silovali istu ženu ili djevojku...“

ISPOVJEST (1): U logoru za žene "Partizan", u Foči, bila sam zatočena od jula do avgusta 1992. godine. U julu 1992. godine u pet sati ujutro četnici su napali naše selo oko desetak kilometara daleko od Foče. Vidjela sam da je bilo punih pet autobusa četnika, svi u šarenim odijelima, neki sa pokrivenim licima, neki sa maskama, samo se oči vide, a drugi sa crnim trakama preko čela, neki sa rukavicama bez prstiju, neki sa bijelim, a neki sa crvenim trakama. Opkolili su selo, pucnjava je počela sa svih strana. Dok smo bježali, već je troje, četvero kod bajti bilo mrtvo, I. Č. star oko 40 godina, S. K. star oko 37-38 godina, F. O. stara oko 24 godine, nosila je na leđima dijete od dve godine (dijete je ranjeno). Bilo je još puno ranjenih.

Presjekli su nam put i mi nismo imali izlaza. Moj muž i naš sin od deset godina ostali su u šumi, a ja sam sa drugom grupom opkoljena. Tu su nas odmah počeli tući i maltretirati i ubili su devet ljudi (sve civili). Ubistvo su izvršili tako što su iz grupe nas žene i djecu odvojili na jednu livadu, a muškarce sve na drugu stranu. Poredali su ih u stroj i iz blizine od oko dve metra pucali u njih. To je bila velika grupa četnika, ispred koje je njih desetak u streljačkom stroju pucalo na muškarce i tako ih pobili.

Mene je tu u baraci silovao neki Crnogorac prilikom kobajagi ispitivanja. Također su u baraci silovali još sedam žena. Tog istog jula 1992 godine navečer su nas potrpali i doveli u SŠC u Aladži. To je škola i ja sam sa još oko 50, sve žena i djece, bila u učionici na II spratu od stubišta prva vrata lijevo. Meni je T. oduzeo minđuše, udarajući me nogom. To isto veče počela su i masovna silovanja. To je trajalo od prvog dana do zanjeg dana, svako veče. Dolazile su u noći grupe četnika i odvodili po tri, četri, po dvije, kako kad, nekad dignu sve. U kombi nas potrpaju kao ovce i vode po kućama, stanovima, izgorjelim kućama i tu vrše silovanje, maltretiranja, tuku nas.

Jedno veče su me silovali dok sam znala brojati, njih 10, a poslije sam se onesvijestila i u polubunilu sam osjećala da me fizički zlostavljaju i siluju, polijevali su me vodom i rakijom. To veče, iz sale Partizan odveo me je Dragoljub Kunarac Žaga u neku izgorjelu kuću pod Musalom i on me je prvi silovao pred njih oko 15 srpskih vojnika. Kad je završio rekao je Z.: "Ajde, šta ti čekaš?". Tako je bila redaljka i ja sam brojala do njih 10, a poslije sam se onesvijestila. Svi su me udarali puškom, a najviše Dragoljub Kunarac, govorio mi je da ću rađati Srbe, da neću više rađati Muslimane.

Osmi dan su nas odveli u "Partizan" kamionom. Tu sam bila nešto više od mjesec dana. Svako veče su nas odvodili na silovanje. Bilo nas je oko 85 žena, djece i staraca. Više puta je bilo da nas po tri-četiri žene izvedu, i u istoj prostoriji siluju i to po njih više, po 20-30 ih je znalo biti. Tako je bilo sve vrijeme, svako veče su nas odvodili na silovanje i više njih bi silovali istu ženu ili djevojku. U „Partizanu“ su silovane: M., B., D., sestra joj E. (16 godina), S. S., Z. Z., a H. H. (staru 47 godina) silovali su nasred sale "Partizan" pred svima i to kada su nas mlađe odveli, a nju našli među ostalim u sali. Rekli su: "Neka i ona zna na leđima ležat". To je bila grupa od šest četnika, dva su se na njoj izmjenjivala. Djeca i starci su gledali kako je plakala i otimala se. Vidjela je i moja kći, koja je tu bila, a mene su odveli na silovanje. Sve ovo vrijeme dvoje djece bilo je sa mnom u logoru i vidjeli su šta se radi. Nekada su me vraćali sa silovanja ujutro, nekada u podne svu pretučenu, crnu, da me nisu prepoznale žene na vratima. Djeca su plakala, pomagala, poslije su i djecu fizički maltretirali, a među njima i mog sina.

Tako su i kćerku u avgustu 1992. godine odveli kod SUP-a u neku kuću. Bilo ih je četiri-pet. Kada su mene vratili sa silovanja, zapomagala sam gdje mi je dijete. Tada mi je čuvar logora - komšija pomogao i spasio je. Nakon pola sata su je vratili. Pričala mi je da su htjeli silovati, ali H. ju je uspio spasiti.

Nas devet, kada smo došle u Novi Pazar, odmah smo otišle doktoru  i trudne su bile: G. G., Z., P. P., B. B., Č. Č., A. A. i sve su u Novom Pazaru očišćene kod privatnog ljekara. Ja nisam bila trudna, ali sam teško oštećenog zdravlja. (Izvod iz izjave broj 10824/96 – Foča).

ISPOVJEST (2): Prema saznanjima Dž., tokom jula mjeseca 1992, u zgradu gdje je nastanjena, u više navrata su dolazili predstavnici SJB Foča i odvodili njenog muža i komšiju radi zakopavanja ubijenih Bošnjaka muslimana po okolnim mjestima. Zakopavanje ubijenih Fočaka vršena su u naselju Šukovac, Patkovina i u Tekiji. U Šukovcu su zakopali jedan leš nekakvog mještanina sela Điđevo, u Tekiji leš jedne žene, a u Patkovini dva leša, jedan starije žene i jedne maloljetne djevojčice, koje su poginule u jednom kombiju, koji je iz Điđeva za Goražde vozio nekoliko žena i djece. Tom prilikom ranjeno je još četvoro djece, a vozač odvezen u bolnicu i na putu do nje preminuo. Na ovaj kombi pucali su pripadnici "Srpske vojske" i četnici, drugi detalji u vezi sa ovim još nisu poznati.

Juna 1992. godine oko 21. 30 kod Dž. u stan je došao Janko Janjić Tuta sa još dva nepoznata četnika od kojih je jedan vjerovatno iz Foče, jer ga je vidjela na dan polaska za Skoplje u automobilu zajedno sa Janjićem. U njen stan su upali nakon što su još nekoliko stanova nasilno otvorili. Odmah po razbijanju vrata na njenom stanu, upali su u sobu i jedan četnik, inače Janjićev vozač naslanja pištolj na sljepočnicu Dž, a Janjić i drugi drže njenog muža A. na nišanu automatskih pušaka. Njihov mali četverogodišnji sin spavao je na podu. Pitali su A. kako se zove i nakon što im je odgovorio, naredili su mu da izađe iz stana. Dok su A. izvodili, Janjićev vozač je pitao Dž. da li se plaši. Nakon par minuta začula se rafalna paljba.

Oko 22 sata T. i četnik sa kojim je zajedno ubio A., vraćaju se u stan i naređuju Dž. da se skine, na šta je ona počela plakati i upitala je: "Brate Janjiću, zašto si baš kod mene došao?". Janjić joj je odgovorio da je u pitanju njena glava i da ne pruža nikakav otpor, da se ne brani, jer će je u protivnom morati ubiti. Dž. ih je molila da je ne diraju, ali oni nisu odustali od svoje namjere. Kada su je natjerali da se skine, Janjić se obratio dvojici prisutnih četnika rekavši da će on prvi i da oni sačekaju. Akt silovanja izvršio je na kauču, iživljavajući se na različite načine. Natjerao ju je na oralni i analni odnos. Sve ovo je trajalo oko jednog sata, uz povremene prijetnje da će je u slučaju pružanja otpora ubiti.

Nakon što je završio, pozvao je jednog od dva četnika koji je bio pod uticajem alkohola, te pošto nije mogao stupiti u seksualni odnos sa Dž. što je pokušavao, pristupio je iživljavanju kroz čupanje za kosu, udaranjem pištoljem po glavi i ugrizanje po ramenima i vratu. Ovog četnika je Janjić nakon pola sata izveo rekavši mu "Vidiš da ne možeš, vodiću te na drugo bolje mjesto", poslije čega je taj odustao i sa Janjićem izašao iz stana. Po njihovom odlasku ušao je treći četnik, koji je sa Dž. ostao do 6 sati ujutro. I on je Dž. silovao prijeteći da će je u slučaju bilo kakve priče ubiti. Prije odlaska Janjić je zaprijetio da će je ubiti, ako iko sazna za silovanje. Ujutro, oko 7 sati, Dž. je napustila stan i iza zgrade vidjela mjesto gdje su joj strijeljali muža. Leša nije bilo, a ona je krenula po vidljivim tragovima krvi koji su vodili do "Ribarskog restorana", sa čije je terase leš njenog muža bačen. Leš je ležao u plićaku okrenut prema zemlji. Dž. nisu dozvolili da priđe blizu leša, tako da nije sigurna da li je eventualno zaklan. (Izvod iz izjave broj 1781/93 – Foča)

ISPOVJEST (3): U aprilu 1992. godine Miljevina je bila blokirana barikadama od strane četnika i tada su zaposjeli sve privredne objekte. Sve ovo vrijeme do konca septembra bila sam u kući sa majkom, dva brata i nanom, a oca su mi kao civila uhapsili i odveli u zatvor avgusta 1992. godine. Jednog dana, krajem septembra, mene su odvela trojica gardista obučena u maskirne uniforme, naoružani automatskim puškama, bombama oko pasa i sa noževima na pasu.

Odveli su me u kuću kod Karamana. Tu, uz prijetnju i sa zaplašivanjem sa dolaskom cijele čete, počeli su me silovati. Prvo me silovao Pero Elez, koji me poslije u više navrata silovao. Takođe su poslije dolazili i drugi vojnici srpske vojske koji su me silovali, a među njima znam slijedeće: N. S., jedan Crnogorac iz Pljevalja - zvali su ga M., K. i D., zatim Z. S., D. P., N. B., jedan se nama predstavio, ali mislim da laže, kao Z. T. U toj kući provela sam šest mjeseci gdje sam periodično, nekada dva puta u sedmici silovana, a nekad jednom u mjesecu od strane gore imenovanih četnika.

U toj kući bilo nas je sedam djevojčica i djevojaka. Sve ove djevojke, uključujući i A. (12 godina), silovane su na taj način što su povremeno odvođene u susjedne prostorije u toj kući. Sve te djevojke, po povratku u našu zajedničku sobu, pričale su da su silovane pod pritiskom i prijetnjom, a ja sam vrlo često i čula šumove u sobi i hodniku, koji su upućivali na silovanja i drugih, a ne samo mene (Izvod iz izjave br. 1760/93 - Miljevina-Foča).