Mujo (Ahmeta) Andelija

Rođen 11. 01. 1969 godine u Andelijama - Foča.
Poginuo 28. 07. 1993 godine na Proskoku - Bjelašnica, kao vojnik diverzant, pripadnik 182 lahke brigade.
Ratno priznanje "Zlatni ljiljan" posthumno mu je dodijeljeno 1994 godine.

Ukopan je Mujo u jednom malom groblju u Zenici , slabo ko i poznaje Muja tamo a izgleda da danas Sinove Bosanske koji više nisu ,mnogi i zaboravljaju .

Većina Mujovih saboraca šehida ukopana je u Mezarju Pazarić i okolnim bližim mjestima ! Ali eto ,Mujo Zlatni Ljiljan nikada do danas nije prebačen u Šehidsko Mezarje Pazarić .

Poznatom našom papirologijom nemoguće je tokom svih ovih godina bilo ostvariti bilo kakav pomak na tom pitanju . I ako na insistiranje jedine preostale familije Mujove nemoguće je to ostvariti .

Heroj je bio Mujo , Heroj ..a eto danas izgleda Heroji više nikom ne trebaju , pa onda što da se neko iz neke "Komisije " zabrinjava oko toga ! Neka nam na čast ili na Sramotu kako god to neko shvati ,bude ovakav jedan primjer Zaboravljanja onih zahvaljujući kojima Dišemo danas ovaj komad Slobode .

Udruženje Naša Foča priprema da pokrene Akciju prikupljanja sredstava za ekshumaciju Zlatnog Ljiljanja Muja Andelije i prebacivanje u Šehidsko Mezarje Pazarić .

Hvala svim dobrim ljudima koji nikad nisu niti će zaboraviti naše Heroje

Četnički teror u Foči po svojim zverstvima nadmašio je najbolesniju ljudsku maštu. Naročito kad je reč o masovim silovanjima u posebnim logorima gde su se nad ženama i decom iživljavale bradate i pijane srpske patriote. O tome šta se po Foči dešavalo, jedna od žrtava svedočila je nekoliko godina docnije: „Crnogorac me na oči moga sedmogodišnjeg sina silovao, tada je moj sin dobio napad i ukočio se, a oči su mu bile otvorene. Crnogorac me je udario još jednom i rekao ’Turkinjo, nismo završili, sutra ću ponovo doći’. Iako sam bila sva u modricama, pritrčala sam mom sinu koji je bio bez svijesti, umivala ga i jezik mu izvadila van da se ne bi udušio, mada sam tada mislila da je mrtav. Odjednom je trepnuo i počeo da povraća, okrenula sam ga na stomak, ne mogu vam to više opisati, to je bio užas, moj najteži dan u životu...

Tjeranje logoraša da pasu travu

Kada su stigli sa drugog područja sela sa Bošnjacima, doveli su i grupu ljudi koji su bili tako isprebijani da su se teško kretali, a glave su im bile krvave od udaraca. Dok još nisu stigli na lice mjesta, sa udaljenosti su pitali njihove iz grupe, da li ima neko od njihovih da je ranjen ili ubijen. Naredba im je glasila da, ukoliko ima, sve redom ljude, žene i djecu u selu poubijaju.

U kuću su doveli Sulejmana Hadžića sa grupom žena i djece i tu su ih njihovi vojnici držali do četiri sata popodne. Pošto niko od njihovih nije bio povrijeđen ni ubijen, oslobodili su ih i rekli su im da su bili planirali da ih sve u kući poubijaju. Na livadi su bile dvije grupe iz dva dijela sela - 42 Bošnjaka. Tu na livadi su izdvojili deset Bošnjaka i postrojili ih jednog uz drugog. Od njihovog glavnokomandujućeg naredba je glasila da će ih sve poubijati. To su kasnije i uradili. Kad smo se rastali, oni su odvedeni u drugom pravcu, u jednu srpsku kuću i tu su ih sve pobili. Nas ostale, 32 Bošnjaka, odveli su do Broda i autobusom nas prevezli u logor Foča.

Dok smo bili na livadi svi skupa u toj grupi od deset predviđenih za ubistva, izdvojen je moj najbliži komšija Hadžimusić Saud koji je po naredbi morao da legne, a onda su ga automatom udarali po kičmi. Posle moga komšije na red smo dolazili mi, da nas prvo dočekaju sa psovkama i riječima pogrdnim. Posle toga su nam izdali komande da legnemo potrbuške, i naredba je glasila da svi pasemo travu, i kad u usta dosta trave stavimo, izdaju komandu da se dignemo, i da gledaju kako travu jedemo, tako je bilo tri puta dok nismo krenuli za KPD Foča.

Pored službe srpskog obezbjeđenja, svu vlast, neko vrijeme, su imali komande Belih orlova, tako da su nas prilikom prihvata u KPD smjestili u dvije samice u kojima je bilo nemoguće leći zbog tijesnog prostora. U toku boravka u samici izvođeni su pojedini ljudi u druge prostorije, obično po dvojica, i tamo su im izdavali naredbu da jedan drugog koliko mogu tuku, a oni bi uživali. (Broj dosijea: 348; Logor: KPD; Općina: Foča)

Gašenje cigareta na logorašima

Prvi konvoj iz Foče je krenuo 2.7.1992. godine i tada su otišla dva autobusa. Tek tada smo vidjeli ženu od Slobodana Matovića koja nam je rekla da stvari iz naših kuća ostavimo kod nje na čuvanje, dok se mi ne vratimo, a to je navodno trebalo biti za par mjeseci, kada se sve smiri. Inače, ta nam žena dok smo boravili u toj kući, ništa nikad nije pomagala. Mi tada, sa tim konvojem, nismo otišli. Vratili smo se. Ali od tada nam je bilo još gore nego ranije. Od jula do avgusta, kada smo otišli, bilo je nepodnošljivo i užasno. Mislim da sam tada dobila slom živaca...

Jednu noć sam uspjela pobjeći u jetrvinu kuću, koja je bila nedaleko odatle. Tada me je izdala jedna naša žena, muslimanaka, i ona ih je dovela do kuće moje jetrve. Prezivala se isto kao i ja, a zvala se Ajša, a dobro sam je poznavala i od ranije. Da bi sebe zaštitila, ona ih je dovela do mene. Možda je morala, ne znam... Sa nama je bio samo jedan čovjek, ćorav, koji nas je čuvao. Ajša ih je dovela tačno pred vrata kuće. Tada su me htjeli ubiti. Htjeli su me svezati za dva auta i razapeti. Tu su bili i Žiko i Jasko. Otvorili su auto u kome se čula glasna muzika. Bili su jako pijani... Vani su se čuli povici i psovke. Tražili su nas i urlali.

To veče me nisu našli i ja sam tu ostala. Međutim, sutradan se i sama Jovanka uplašila i rekla mi je da joj je žao ali da ću morati ići jer će i nju ubiti. Ja sam joj se zahvalila i ponovo se sa djetetom vratila kući. I onda su oni došli kod mene, njih četvorica. Plašila sam se za dijete da ga neće ubiti. Tako su me tukli i dirali da je to bilo nepodnošljivo. Od te večeri su dolazili stalno i iživljavali se na meni. Radili su sa mnom šta su htjeli. Psovali su me i šutali... Evo i sada imam ožiljke od cigareta i njihovog iživljavanja. (Broj dosjea: 1483; Logor: Kuća Slobodana Matovića; Općina: Foča)

Otvaranje mjesta za masovno silovanje

Sve su nas rasporedili po sobama. Pošto sam cijele noći bila sa Duškom Dubljevićem, nisam mogla znati šta se dešava u drugim sobama. Ujutro, kada me je Duško pustio, odmah me je preuzeo Kontić zvani „Konta“. Onda je došao „Žaga“ i odvezao nas u Miljevinu. Sa mnom su bile još tri djevojke: DŽ.B, E.B i A.K (koja je bila dovedena iz Kalinovika). „Žaga“ nam je rekao da će nas suočiti sa novinarkom, ali ako budemo lagale da će nas prikovati za splav i pustiti niz Drinu.

Doveo nas je u Miljevinu pred jednu kafanu. Uveli su nas i dali nam da jedemo. Mene su odredili da sjedim pored Pere Eleza (nisam znala ko je on, ali sam čula da ga tako zovu). Govorio mi je da jedem, a ja sam bila napola mrtva od straha i od svega što mi se dešavalo. Jedan od njih je rekao: „Izvedite je tamo da je ubijemo, zar ne vidite da je gotova“. Odatle nas je Miško Savić (Crnogorac iz Pljevalja) odveo u kuću Nusreta Karamana. Kad smo tamo došli izašao je „Žaga“ i izveo R.K i A. Doveo nas je na sprat da počistimo sobu gdje ćemo spavati. Mi smo pospremile i stavile spužve. Kasnije dolazi četnik Nikola Brčić-Rođo i odvodi me u jednu sobu i siluje me.

Kad je on završio sa mnom natjerali su nas da siđemo u prizemlje. Tu smo zatekli J. iz Kalinovika, koju je za sebe držao Neđo Samardžić. On je bio iz Bileće, ali je pred rat bio u KPD-u. Kad je rat počeo, pustili su ga i otišao je u četnike. U kući Nusreta Karamana bilo je 8-9 djevojka. Neđo Samardžić je kasnije odveo J. u neki stan u Miljevini. Nas je bilo prvo četiri djevojke. Onda su doveli J.G, pa L.Č, A.S (iz Miljevine) i A.B (12 godina). A.B. su izdvojili kada su poveli sve žene i djecu iz Miljevine. Tada je Pero naredio Draganu Stankoviću da nju dovede u kuću. Cilj Pere Eleza je bio da prvi siluje sve djevojke... (Broj dosjea: 1803; Logor: Partizan - kuća Nusreta Karamana; Općina: Foča)

Seksualno zlostavljanje pred djecom

Noć, 24. Juna 1992. godine. Bilo je 12.30 sati. Djeca su spavala, a ja sam bila budna. Odjednom sam čula da neko lupa na vrata. Od straha sam zanijemila, mislila sam da će mi srce iskočiti. Čula sam kako me muški glas doziva i govori: “Balijko, otvori, neću ti ništa!“. Pošto sam i dalje šutila, začuše se rafali. Stakla su počela padati po djeci. Probudili su se. Strah, plač... Stavila sam ih pod kuhinjski sto, zatrpala jastucima i jorganima, a ja sam legla na pod. Rafali i pucnjava po kući je trajala i dalje. Nazvala sam Gorana Mitrašinovića. Njegov otac mi je rekao da je on na straži kod moje kuće i da se ništa ne bojim. Poslije nekog vremena čula sam kako neko viče: “Milane, šta radiš?“. I opsova nešto. Pucnjava se stiša i sve utihnu. Kada sam izvadila djecu ispod stola nisu glasa davali, bili su mokri i znoj je curio iz njih. Da su još malo ostali pod stolom, ugušili bi se.

Naredni, 25. jun bio je najcrnji dan. Crnogorac me na oči moga sedmogodišnjeg sina silovao, tada je moj sin dobio napad i ukočio se, a oči su mu bile otvorene. Crnogorac me je udario još jednom i rekao „Turkinjo, nismo završili, sutra ću ponovo doći“. Iako sam bila sva u modricama, pritrčala sam mom sinu koji je bio bez svijesti, umivala ga i jezik mu izvadila van da se ne bi udušio, mada sam tada mislila da je mrtav. Odjednom je trepnuo i počeo da povraća, okrenula sam ga na stomak, ne mogu vam to više opisati, to je bio užas, moj najteži dan u životu. Drugo dvoje djece su plakala i tresla se. Tu noć sam pomišljala da ubijem i njih i sebe ali nisam smislila način... (Broj dosjea: 3887; Logor: Čohodar Mahala; Općina: Foča)

Seksualno zlostavljanje maloljetnica

Psovali su, derali se, vrištali, pjevali četničke pjesme koje nikad do tada nisam čula... Proveli su nas kroz naše selo. Kuće su već bile spaljene i gorjele su. Mi smo išli i šutili. Psovali su nam majku. Govorili su: "Gdje vam je Alija? Što vam on ne pomogne? Jebo vam on majku! Balije...“ Do tada nisam ni znala za tu riječ “balija”.

Dotjerali su nas do Mješaja na asfaltnu cestu koja vodi prema Tjentištu. Tamo je bilo puno vojnika. Pretežno su to bile komšije iz Mješaja. Tu je sjedio Gojko Filipović, a do njega ostali četnici. Smijali su nam se... Mene su uveli u drugi dio barake. Tu ulazi jedan stariji četnik (40-50 godina) i baca me na krevet. Strgao je odjeću i veš sa mene. Govorio mi je: “Ne boj se! Neće ti biti ništa! Samo ću ja biti sa tobom“. Međutim, u međuvremenu se napravio red četnika ispred vrata. Ne znam koliko ih je bilo, ali sam brojala do deset i dalje nisam mogla. Dok se to sve dešavalo ja sam čula kako se napolju dere moj amidžić, kako je zapomagao i kako su ga tukli... onda sam čula pucanj i viku: "Pobježe balija!“ Znala sam istog trenutka da su ga ubili.

Dok sam bila u baraci, čula sam veliku pucnjavu i mislila sam da ubijaju jedno po jedno dijete i da ih bacaju u Drinu.  Mene su izmrcvarili. Tu sam ostala 3-4 sata, dok su se oni iživljavali na meni dok im je bilo dosta silovanja. Ja nisam mogla da ustanem ni da se obučem. Došli su i naredili mi da se obučem i da idem u autobus, koji je skoro krenuo sa ostalima. Izvela su me dvojica i ja sam nekako došla do autobusa. Tamo su bili svi ostali osim male E. Njena majka je stajala pred autobusom, plakala i molila da joj vrate dijete. Ona je imala 15-16 godina. Kasnije su je doveli u autobus... (Broj dosjea: 1803; Logor: Barake-Buk bijela; Općina: Foča)

Ubijanje hladnim oružjem

Odmah početkom agresije na BiH pokušao sam da se spasim sa svojom porodicom i, bježeći prema Goraždu, 26. juna 1992. godine, u Ustikolini su nas uhvatili četnici i odveli u logor u Foču. Tamo smo zatvoreni u jedan hangar, u koji je stalno pristizalo civilno stanovništvo iz Foče, koje su četnici hvatali po šumama. Nakon pljačkanja svega što su uspjeli naći kod zarobljenih, postrojili su nas i prozivali po nekom spisku. Izveli su osmericu starih ljudi iz Ustikoline i odmah ih pobili, rekavši ostalima da to čine zato što se njihovi sinovi nalaze u SDA. Čitajući spiskove i meni se rekli da se izdvojim u stranu. Pozvali su nekakvog dugokosog mladog četnika da me čuva, koji mi je prilikom pretresa našao hamajliju. Naredio mi je da je pojedem. Nakon toga odveli su me u jedan hangar, pa onda skupa sa četrnaestogodišnjim sinom u samicu.

Ostao sam u samici i više ništa nisam znao o sudbini svoje porodice. Poslije tri dana provedenih u samici, prebačen sam u „popularnu“ sobu „šesnaestorku“, u koju je svaki četnik mogao ući u svako doba noći i dana da ispituje i maltretira zatvorenike. Za dan-dva u tu sobu doveli su 77 muškaraca, tako da su po dvojica ležala u jednom krevetu. Navečer su ih odvodili na ispitivanja o posjedovanju oružja, odakle su se samo rijetki vraćali. Od njih 77, samo ih je dvanaest preživjelo, dok se ostalima gubi svaki trag...

Najveći zločin se desio u septembru 1992. godine kada su četnici doveli sa planine Zelengore oko 20 djevojaka i mlađih žena. Tu su ih na moje oči seksualno zlostavljali. Mene su tada svezali za volan i to sam morao gledati na daljini od desetak metara. Tada sam mislio da neću ostati živ. Tu su se redali nad tim polumrtvim ženama. To je bilo užasno gledati. One se jadne nisu žive javljale. Taj prizor nikada neću zaboraviti, to iživljavanje nad nedužnim djevojkama i ženama. To su uradili mahom Hercegovci. Bilo ih je na stotine. Lično sam gledao i završni čin kada su ih poklali, a potom na to mjesto bacali granate... (Broj dosjea: 480; Logor: KPD; Općina: Foča)

Preuzeto sa Portala : e novine

Bas ovako je glasio u julu 93 jedan naslov od Ljiljana-autor je bio Mirsad Sinanovic nas Fočak..Bas tu i tada na proskoku se igrala jedna od najvecih igara za opstanak i tada ko i hiljade puta prije i poslije Fočaci naši drugovi,braca ,nasi ocevi su krvlju i mesom zaustavljali poludjelu Mladićevu bandu ...Svake godine kad juli se primakne meni film se vrati ko juce da je bilo -sta su oni isti Fočaci koji mjesta slabo u Sarajevu nadose dali za taj grad a nikad him nije zahvalio ...A iako nije ja cu da dadnem beskrajno hvala svim nasim herojima sto njima zahvaljujuci postojimo mi koji smo sada...
Poklon sam dobio jednom ,sliku veliku naseg grada Foce stoji na zidu svako neko vremena djeca me pitaju je li on moj grad i jednom i dvaput i stoput objasnjavam njima to je moj grad tu je bila moja kuća, -tu su djeco rodili se HEROJI i za taj komad zemlje zivote su dali ..
Ja neznam kako se postaje heroj valjda nikad ni saznati necu i neznam ima li dzeneta ,i ima li onaj drugi svijet -iako saznam necu moci napisati ovo ,ali znam kako su izgledali heroji i znam kakvi su ljudi bili i bio sam sa njima do trenutka njihovog i bili su moja familija ,moji jarani iako dzenete ima znam da su tu da ne moram puno da ih trazim jednog dana kad me zovnu...
I sve ovo je za heroje Foce: Dzevada Kovacevica -Megu (Kapetana),Mungosa,Kajeca, Adnana Cankusica -Ada,Dzevada Hanjalica,Amila Čolpu. .......
i sve ostale nase Focanske heroje koje ne napisah ovdje a tako ih puno ima ja znam da zamjeriti mi nece...
Svima vama koji zivote dadoste nesebicno da bi mi danas mogli sjetiti se vas ovo moje malo ja vam zeli rahmet predati iako ikad do vas na neki nacin dođe sve ovo znacete da ste uvjek tu sa nama i da nikad niste ni otisli iz naseg voljenog grada sto Foča se zove...
Vama sa postovanjem

 

Preuzeto sa Foruma  focaci.org Autor : Ćeno

01.11.1992 Gorazde
Danas je dan D.Sa svojom djecom i Samirom krecem na jedini put koji nas moze spasiti.Na put ka slobodi-Grepku.
Kolona se skuplja,ceka se mrak da se krene.Mnogi samo idu do Grepka po brasno i vracaju se nazad,A ja....ja idem dalje,ako bog da do Zenice.Mnogi me podozrivo gledaju.U glavi im je samo jedno pitanje:Kako mislim preci toliki put sa dvoje male djece.Mom sinu Maliku je 5,5g a kceri,Nizami,kojoj nije bilo sudjeno da se rodi u mom gradu Foci,vec u Gorazdu,tek je 5 mjeseci.
Do sela Zorovica je relativno lako bilo doci.Nesto kamionom,nesto pjeske al doslo se.Dobri nasi ljudi me primaju u kucu,hrane mi djecu,daju nam krevet.....I njima je u glavi:"kud cu sa tako malom djecom".
Cekamo duboku noc.Ide se dalje.Mrkla noc,i mjesec se sakrio od te stasne tmine i straha.
Imamo pratnju od 3-4 naoruzana covjeka i konjovodce,koji su ujedno i vodje puta.Komadant puta,kojem ne znam ime,gleda nas i onda naredi jednom konjovodcu da Malika stavi na konja.On se buni,pasce mu djete...al ovaj vrisnu:"Uradi
po naredjenju!!!" Konjovodac uze Malikai pojaha ga na konja...Djete od 5,5 g....ne znam ni jel do tada vidio uzivo konja sad ga jase.Samir nosi Nizamu.Penjemo se kao "uz nos"....Nemem snage,ni kondicije....5mjeseci ne kretanja,podruma,ucinilo je svoje....Padam,ustajem,padam....Pokusavam pratiti konja na kojem mi je djete...al brzo zaostajem.U mrkloj noci cujem Maliku kako me doziva:Mama,gdje si?Ne znam gdje mi je djete,ispred mene ili iza mene!Samo odgovaram:Tu sam blizu tebe,nemoj silaziti sa konja!I opet nakon minut dva;Mama ,gje si?.....
Dolazimo na jednu cistinu.Odmor.Palimo cigare(ne znam ko nam je dao),krijemo uzarene vrhove da nam ne otkriju polozaj.Cetnici su svuda oko nas.
Konjusar mi rece da Malika vise ne smje drzati na konju,spava pa ce pasti.Uzimam djete.Konjusari pripremaju konje za dalje...Ide najopasniji dio puta...prolazimo tacno ispod cetnika.Konjima vezu gubice,na kopita vezu krpe..krecemo.
Takva je tisina da me hvata strah..Kolona polazi...Na cistini,gdje nas vide kao na dlanu,moja Nerma pocinje da place...Kolona se uskomesa.."Usuti to djete,svi cemo izginuti zbog Vas"-govore ljudi iz mraka.Nerma vristi...od straha,Samir joj zatvori usta rukom...Djete jos vise vrisnu..Panika..U tom momentu miprodjose filmovi kroz glavu"Kozara","Sutjeska"-i sve one price koje sam cula iz proslog rata kako su morali ostavljati malu djecu u zbjegu...Uzmem Nizamu sebi,ona ne place,al ja ne mogu ni koraka dalje tako...Pridje komadant i kaze"Idi na celo kolone sa djecom,ne brini.Kako je to rekao,valjda je strah i nestao i Nerma prestade plakati...Krenusmo daljeKako smo na celu,vodic samo mahnu rukom da legnemo na zemlju..Neko ide...ko?Cetnici? ...Repetireju puske..."Stoj,ko ide,gotovo sapatom pita vodic?" Nema odgovora...onda nesto rekose..."Nisu nasi,lozinka nije dobra" repetiraju se puske i pripremaju bombe...Ni sam ne znam kako al nekako su se poznali-bili su nasi al se lozinka promjnila. Idemo dalje...
Prilaz mi konjivodac.Ferid sa Osanice...O tom covjeku samo to znam a spasio nam je zivot.Uzima Malika,stavlja ga sebi na konja i drzi ga jednom rukom.Cijelo vrijeme prica sa njim da ne zaspi.Mene vodi pod misku,gotovo me nosi...ne da nam vode..kaze ako se napijete necete moci ni koraka dalje...Dosli smo na manje opsanu teritoriju.Kolona nas je prosla.Ferid vodi nas.Dolazimo do jednog brda..Ja ne mogu dalje...Hvatam se konju za rep da me vuce...pustam neartikulisane krike...
Ni danas mi nije jasno kako me konj nije rutnuo..Dolazimo pred sam ulaz u logor na Grepku.Cekamo jutro da jer nasi spavaju..Za mene kraj patnji,bar tako mislim...Tu su svi moji Focaci...Zora,ulazimo u logor....Mene svi cudno gledaju i sapucu.."gledaj i ona uspjela izaci"....vidim neka poznata lica...Focaci...Grebak......

AKO IKO ZNA KO JE FERID SA OSANICE I DA LI JE ZIV,MOLIM DA MI JAVITE...TOM COVJEKU SAM DUZNA ZIVOT SVOJ I SVOJE DJECE A NE ZNAM NI KOJE
PUNIH 16 GODINA-DA SE NE ZABORAVI

Poslije prespavane noci na Grepku,slijedi moje slijedece razocarenje....S obzirom da sam gore imala puno rodbine a i prijatelja,trebala sam imati prevoz dalje.Ali,kako se ono kaze,ne da se u...... do potoka.U to vrijeme nasi na Grepku nisu imali goriva i nijedan kamion nije vozio...Morali smo dalje nastaviti pjeske...sve do Tarcina.Tamo nas prime u kolektivni smjestaj u skoli,ali smo i tu mogli samo prenociti...Ujutro smo morali napustiti skolu...Dosli smo do neke vikendice...Bilo nas je 20-ak .Hrane nemamo.Nadjemo neki krompir i pecemo u vatri...svakom po 2 krompira.Moj Malik,vreo krompir trpa u usta...Ja imam jednu malu konzervu u ruksaku,ali...Sta da radim,na nas toliko nema nista(120g),a da se sakrijem i dam svom djetetu,bilo me stid pa nisam.Ujutro ponovo penjanje na Igman...Nikad mi se nije ucini visocijim.Sad ja nosim Nizamu.Sa nama su bili jos Miki i njen muz sa G.polja,njihova kcerka i sin Sado,star kao moj Malik.(zaboravila sam im imena)Ja zadnja,ne mogu....U tom casu ide neko auto odozdo....Ja stanem na sred ceste irasirim ruke...Placem ko godina....Stadose mi neka dvojica,primise me sa Nermom i ja nekako dozovem Malika i ovog malog Sada da idu samnom.Srece nigdje kraja,al ne zadugo...Ubrzo mi srecu zamjeni strah:ko su ovi?Suma oko nas!Nigdje nikog!Hiljadu ruznih misli u glavi...Stiscem onu djecu uz sebe...Oni naprijed nesto pricaju,al ja pozada ne razumijem sta...Kontam mozda se dogovaraju da nas ubiju...Pokajah se sto sjedoh u auto...Srecom,ubrzo se pokazase hoteli na Igmanu.Izbacise oni mene i djecu.Oko mene sve neki ljudi u crnom.Svi me gledaju u cudu...Ja ne znam ni gdje cu.Znam samo da je tu u hotelu kuhar jedan Ziko sa Odzaka....Idem tamo.Zaustavise me ti u crnom...Ko sam?Sta sam?Gdje idem?Pustise me,valjda im se sazalilo ja i troje male djece...Kazu mi,samo idi ravno...Ne zaustavljaj se...Ovo je Jukin stab i dabogda da te puste unutra..Kontam,sve ili nista...Upravim ja kao da sam tu mjesecima...Vidim ja oni me gledaju al me niko ne zaustavi.Usla..nadjem te ljude s Odzaka..Prime me u svoju sobu.Donesu MalikuI Sadu 3 BIJELA hljeba,vruca,tek ispecena i veliku zdjelu secera...Njih dvojica,djecaci od 5 g.,pojedose sva tri hljeba umakajuci u taj secer.Nisu pravi hljeb sa germom jeli vec 6 mjeseci,a secera ni vidjeli...Spavali su naredna 24 sata...Stigli su i ostali...Goriva opet nema...Ujutro valja opet pjeske do Tarcina...

Autor : S. B.

Preneseno sa Portala E Novine

Četnički teror u Foči po svojim zverstvima nadmašio je najbolesniju ljudsku maštu. Naročito kad je reč o masovim silovanjima u posebnim logorima gde su se nad ženama i decom iživljavale bradate i pijane srpske patriote. O tome šta se po Foči dešavalo, jedna od žrtava svedočila je nekoliko godina docnije: „Osmi dan su nas odveli u "Partizan" kamionom. Tu sam bila nešto više od mjesec dana. Svako veče su nas odvodili na silovanje. Bilo nas je oko 85 žena, djece i staraca. Više puta je bilo da nas po tri-četiri žene izvedu, i u istoj prostoriji siluju i to po njih više, po 20-30 ih je znalo biti. Tako je bilo sve vrijeme, svako veče su nas odvodili na silovanje i više njih bi silovali istu ženu ili djevojku...“

ISPOVJEST (1): U logoru za žene "Partizan", u Foči, bila sam zatočena od jula do avgusta 1992. godine. U julu 1992. godine u pet sati ujutro četnici su napali naše selo oko desetak kilometara daleko od Foče. Vidjela sam da je bilo punih pet autobusa četnika, svi u šarenim odijelima, neki sa pokrivenim licima, neki sa maskama, samo se oči vide, a drugi sa crnim trakama preko čela, neki sa rukavicama bez prstiju, neki sa bijelim, a neki sa crvenim trakama. Opkolili su selo, pucnjava je počela sa svih strana. Dok smo bježali, već je troje, četvero kod bajti bilo mrtvo, I. Č. star oko 40 godina, S. K. star oko 37-38 godina, F. O. stara oko 24 godine, nosila je na leđima dijete od dve godine (dijete je ranjeno). Bilo je još puno ranjenih.

Presjekli su nam put i mi nismo imali izlaza. Moj muž i naš sin od deset godina ostali su u šumi, a ja sam sa drugom grupom opkoljena. Tu su nas odmah počeli tući i maltretirati i ubili su devet ljudi (sve civili). Ubistvo su izvršili tako što su iz grupe nas žene i djecu odvojili na jednu livadu, a muškarce sve na drugu stranu. Poredali su ih u stroj i iz blizine od oko dve metra pucali u njih. To je bila velika grupa četnika, ispred koje je njih desetak u streljačkom stroju pucalo na muškarce i tako ih pobili.

Čula sam lično kad je naredbu dao Z., vojvoda iz Miljevine. Prvo je rekao: "Na stranu žene i djeca, na stranu muškarci". Kada smo bili odvojeni na tri metra, rekao je: "Ubijajte muškarce". Utom je zapucalo, mi smo pomagale, vidjela sam kako muškarci pogođeni padaju, a onda su nas potjerali u neke barake radilišta hidrocentrale Buk Bijela. Tu su nas poredali da nas pobiju na jednu obalu Drine, a S. je zavikao: "Nemojte žene i djecu, nisu krivi". Onda su nas počeli voditi u barake i odmah sve redom žene i djecu žensku - djevojčice, silovati. Najmlađe su bile E. stara 15 godina, D. stara 16 godina, D. stara 15 godina, S. stara 22 godine, Z. stara 22 godine. Ostalo su bile udate žene.

Mene je tu u baraci silovao neki Crnogorac prilikom kobajagi ispitivanja. Također su u baraci silovali još sedam žena. Tog istog jula 1992 godine navečer su nas potrpali i doveli u SŠC u Aladži. To je škola i ja sam sa još oko 50, sve žena i djece, bila u učionici na II spratu od stubišta prva vrata lijevo. Meni je T. oduzeo minđuše, udarajući me nogom. To isto veče počela su i masovna silovanja. To je trajalo od prvog dana do zanjeg dana, svako veče. Dolazile su u noći grupe četnika i odvodili po tri, četri, po dvije, kako kad, nekad dignu sve. U kombi nas potrpaju kao ovce i vode po kućama, stanovima, izgorjelim kućama i tu vrše silovanje, maltretiranja, tuku nas.

Jedno veče su me silovali dok sam znala brojati, njih 10, a poslije sam se onesvijestila i u polubunilu sam osjećala da me fizički zlostavljaju i siluju, polijevali su me vodom i rakijom. To veče, iz sale Partizan odveo me je Dragoljub Kunarac Žaga u neku izgorjelu kuću pod Musalom i on me je prvi silovao pred njih oko 15 srpskih vojnika. Kad je završio rekao je Z.: "Ajde, šta ti čekaš?". Tako je bila redaljka i ja sam brojala do njih 10, a poslije sam se onesvijestila. Svi su me udarali puškom, a najviše Dragoljub Kunarac, govorio mi je da ću rađati Srbe, da neću više rađati Muslimane.

Osmi dan su nas odveli u "Partizan" kamionom. Tu sam bila nešto više od mjesec dana. Svako veče su nas odvodili na silovanje. Bilo nas je oko 85 žena, djece i staraca. Više puta je bilo da nas po tri-četiri žene izvedu, i u istoj prostoriji siluju i to po njih više, po 20-30 ih je znalo biti. Tako je bilo sve vrijeme, svako veče su nas odvodili na silovanje i više njih bi silovali istu ženu ili djevojku. U „Partizanu“ su silovane: M., B., D., sestra joj E. (16 godina), S. S., Z. Z., a H. H. (staru 47 godina) silovali su nasred sale "Partizan" pred svima i to kada su nas mlađe odveli, a nju našli među ostalim u sali. Rekli su: "Neka i ona zna na leđima ležat". To je bila grupa od šest četnika, dva su se na njoj izmjenjivala. Djeca i starci su gledali kako je plakala i otimala se. Vidjela je i moja kći, koja je tu bila, a mene su odveli na silovanje. Sve ovo vrijeme dvoje djece bilo je sa mnom u logoru i vidjeli su šta se radi. Nekada su me vraćali sa silovanja ujutro, nekada u podne svu pretučenu, crnu, da me nisu prepoznale žene na vratima. Djeca su plakala, pomagala, poslije su i djecu fizički maltretirali, a među njima i mog sina.

Tako su i kćerku u avgustu 1992. godine odveli kod SUP-a u neku kuću. Bilo ih je četiri-pet. Kada su mene vratili sa silovanja, zapomagala sam gdje mi je dijete. Tada mi je čuvar logora - komšija pomogao i spasio je. Nakon pola sata su je vratili. Pričala mi je da su htjeli silovati, ali H. ju je uspio spasiti.

Nas devet, kada smo došle u Novi Pazar, odmah smo otišle doktoru  i trudne su bile: G. G., Z., P. P., B. B., Č. Č., A. A. i sve su u Novom Pazaru očišćene kod privatnog ljekara. Ja nisam bila trudna, ali sam teško oštećenog zdravlja. (Izvod iz izjave broj 10824/96 – Foča).

ISPOVJEST (2): Prema saznanjima Dž., tokom jula mjeseca 1992, u zgradu gdje je nastanjena, u više navrata su dolazili predstavnici SJB Foča i odvodili njenog muža i komšiju radi zakopavanja ubijenih Bošnjaka muslimana po okolnim mjestima. Zakopavanje ubijenih Fočaka vršena su u naselju Šukovac, Patkovina i u Tekiji. U Šukovcu su zakopali jedan leš nekakvog mještanina sela Điđevo, u Tekiji leš jedne žene, a u Patkovini dva leša, jedan starije žene i jedne maloljetne djevojčice, koje su poginule u jednom kombiju, koji je iz Điđeva za Goražde vozio nekoliko žena i djece. Tom prilikom ranjeno je još četvoro djece, a vozač odvezen u bolnicu i na putu do nje preminuo. Na ovaj kombi pucali su pripadnici "Srpske vojske" i četnici, drugi detalji u vezi sa ovim još nisu poznati.

Juna 1992. godine oko 21. 30 kod Dž. u stan je došao Janko Janjić Tuta sa još dva nepoznata četnika od kojih je jedan vjerovatno iz Foče, jer ga je vidjela na dan polaska za Skoplje u automobilu zajedno sa Janjićem. U njen stan su upali nakon što su još nekoliko stanova nasilno otvorili. Odmah po razbijanju vrata na njenom stanu, upali su u sobu i jedan četnik, inače Janjićev vozač naslanja pištolj na sljepočnicu Dž, a Janjić i drugi drže njenog muža A. na nišanu automatskih pušaka. Njihov mali četverogodišnji sin spavao je na podu. Pitali su A. kako se zove i nakon što im je odgovorio, naredili su mu da izađe iz stana. Dok su A. izvodili, Janjićev vozač je pitao Dž. da li se plaši. Nakon par minuta začula se rafalna paljba.

Oko 22 sata T. i četnik sa kojim je zajedno ubio A., vraćaju se u stan i naređuju Dž. da se skine, na šta je ona počela plakati i upitala je: "Brate Janjiću, zašto si baš kod mene došao?". Janjić joj je odgovorio da je u pitanju njena glava i da ne pruža nikakav otpor, da se ne brani, jer će je u protivnom morati ubiti. Dž. ih je molila da je ne diraju, ali oni nisu odustali od svoje namjere. Kada su je natjerali da se skine, Janjić se obratio dvojici prisutnih četnika rekavši da će on prvi i da oni sačekaju. Akt silovanja izvršio je na kauču, iživljavajući se na različite načine. Natjerao ju je na oralni i analni odnos. Sve ovo je trajalo oko jednog sata, uz povremene prijetnje da će je u slučaju pružanja otpora ubiti.

Nakon što je završio, pozvao je jednog od dva četnika koji je bio pod uticajem alkohola, te pošto nije mogao stupiti u seksualni odnos sa Dž. što je pokušavao, pristupio je iživljavanju kroz čupanje za kosu, udaranjem pištoljem po glavi i ugrizanje po ramenima i vratu. Ovog četnika je Janjić nakon pola sata izveo rekavši mu "Vidiš da ne možeš, vodiću te na drugo bolje mjesto", poslije čega je taj odustao i sa Janjićem izašao iz stana. Po njihovom odlasku ušao je treći četnik, koji je sa Dž. ostao do 6 sati ujutro. I on je Dž. silovao prijeteći da će je u slučaju bilo kakve priče ubiti. Prije odlaska Janjić je zaprijetio da će je ubiti, ako iko sazna za silovanje. Ujutro, oko 7 sati, Dž. je napustila stan i iza zgrade vidjela mjesto gdje su joj strijeljali muža. Leša nije bilo, a ona je krenula po vidljivim tragovima krvi koji su vodili do "Ribarskog restorana", sa čije je terase leš njenog muža bačen. Leš je ležao u plićaku okrenut prema zemlji. Dž. nisu dozvolili da priđe blizu leša, tako da nije sigurna da li je eventualno zaklan. (Izvod iz izjave broj 1781/93 – Foča)

ISPOVJEST (3): U aprilu 1992. godine Miljevina je bila blokirana barikadama od strane četnika i tada su zaposjeli sve privredne objekte. Sve ovo vrijeme do konca septembra bila sam u kući sa majkom, dva brata i nanom, a oca su mi kao civila uhapsili i odveli u zatvor avgusta 1992. godine. Jednog dana, krajem septembra, mene su odvela trojica gardista obučena u maskirne uniforme, naoružani automatskim puškama, bombama oko pasa i sa noževima na pasu.

Odveli su me u kuću kod Karamana. Tu, uz prijetnju i sa zaplašivanjem sa dolaskom cijele čete, počeli su me silovati. Prvo me silovao Pero Elez, koji me poslije u više navrata silovao. Takođe su poslije dolazili i drugi vojnici srpske vojske koji su me silovali, a među njima znam slijedeće: N. S., jedan Crnogorac iz Pljevalja - zvali su ga M., K. i D., zatim Z. S., D. P., N. B., jedan se nama predstavio, ali mislim da laže, kao Z. T. U toj kući provela sam šest mjeseci gdje sam periodično, nekada dva puta u sedmici silovana, a nekad jednom u mjesecu od strane gore imenovanih četnika.

U toj kući bilo nas je sedam djevojčica i djevojaka. Sve ove djevojke, uključujući i A. (12 godina), silovane su na taj način što su povremeno odvođene u susjedne prostorije u toj kući. Sve te djevojke, po povratku u našu zajedničku sobu, pričale su da su silovane pod pritiskom i prijetnjom, a ja sam vrlo često i čula šumove u sobi i hodniku, koji su upućivali na silovanja i drugih, a ne samo mene (Izvod iz izjave br. 1760/93 - Miljevina-Foča).

Preuzeto sa portala e novine.  Pisao FAIK TAFRO

Autor ovog feljtona, Faik Tafro, šumarski je inženjer iz Foče. Dvadesetog aprila 1992. godine zatvorili su ga pripadnici Užičkog korpusa u KPD u Foči. U logoru je ostao do 31. augusta, kada su ga sa još 34 druga logoraša fočanske ratne vlasti odvele u Rožaj i tu oslobodile. Do kraja oktobra 1992. godine boravio je u Novom Pazaru i za to vrijeme napisao Sjećanja na Foču 1992. Istovremeno, grupa nezavisnih sandžačkih intelektualaca prikupljala je podatke od bosanskih izbjeglica o žrtvama i ubicama: tako je nastao materijal koji su sarajevski „Dani“ prvi objavili krajem 1997. godine. Tafrov dnevnik, potkrijepljen izjavama i sjećanjima ljudi koji su prošli nekoliko krugova fočanskog pakla, zapravo je rijetko svjedočenje preživjelih fočanskih prognanika i vrijedni dokument prvih nekoliko mjeseci rata na širem prostoru općine Foča

Nedelja, 19. april 1992.

Rekoše da su telefoni proradili. Razgovarali smo sa Sarajevom, sa djecom i Amilom. Amil mi reče da su poveli Preljuba Tafru sa djecom negdje u Livade u magacine. Slučajno sam doznao, ne znam od koga, da je pušten i da se nalazi kod Kamenka Gerenčića. Na ulazu se javi sin Velje Vukadina, nosi tašnu. Ide kod nas u stubište. Uđe kod Stanković Milorada. Pretpostavljam da sakriva opljačkani novac ili nešto vrijedno.

Dogovorili smo se da se zbog opasnosti ja ne pojavljujem ni u dvorištu ni na vratima. Obično je svaka posjeta dolazila iz pravca Općine, pa smo taj pravac osmatrali. Ali, ovaj put smo se prevarili: njih pet-šest, neki u vojničkim, a neki u maskiranim odijelima, dođoše ispred stambene zgrade. Uđoše u stubište. Poče galama i vika. Idu od stana do stana. Među njima Gardović. Šešir mu na glavi, opasan bombama oko struka a u ruci nosi automat. Jedan od njih reče da izađemo ispred stubišta, i to samo muškarci Muslimani. Navukoh na noge papuče, misleći da će to kratko trajati, uzeh zimski džemper i silazeći ga obukoh.

Pred ulaznim vratima stoje Lojo Husein i Dževad, Ćorić Nezir, Jovo... Ja sam produžio pred svoj ulaz gdje je bila Nafa. Stao sam pored nje. Tu je bio jedan od "naših" četnika, riđe brade, a mlad. Meni poznat. Sjećam se da negdje radi kao električar, ali ne znam gdje i kako se zove. Naoružan je svim i svačim. Mi mislimo da je zadužen za nas. Priđe mu sin Velje Vukadina. I on nosi poluautomatsku pušku. Odvedoše Loju Dževada i Huseina. Mene ne diraju. Nezir se htjede vratiti u stubište, ali ga "glavni" pozva da dođe. Dok su odvodili Loje, primijetih da se Jovo sa ovim "glavnim" nešto prepire i da mu nešto garantuje. Ovaj mu nešto reče, te se Jovo povuče.

U trenutku kad sam se nadao da ce me poštjedeti, sa udaljenosti od 20-30 metara i mene prozvaše, ali ne po imenu, nego samo: "I ti dođi." Sav uplašen, pođoh u pravcu gdje je on bio. Rekoh da nisam obučen, ali on mi naredi da uđem u auto. Sa mnom je i Nezir Ćorić. Reče da ćemo se brzo vratiti, samo da damo izjavu. Voze nas autom, ne znam gdje. Kad okrenusmo niz Donje Polje, pretpostavih da idemo u KPD. I tako bi. Dođosmo pred glavni ulaz. Dosta naoružanih, malo koga poznadoh. Utjeraše nas unutra, svu četvericu. Iza nas čusmo glas jednog od glavnih: "Ako su ekstremisti, pobijte ih odmah; ako nisu, pustite ih kući."

Privedoše nas u portirnicu. Ugledah Cakana. On unosi podatke: ime i prezime, ime oca i godina rođenja. Nisam imao cigareta. Ponudi me da zapalim, a pri odlasku dade mi kutiju niške "Drine" bez filtera. Preuze nas jedan od rezervista. Uperen automat iza naših leđa. Provedoše nas kroz dvoja-troja vrata glavne zgrade gdje su smješteni zatvorenici. Ovdje nas upisaše sa istim podacima u knjigu. Glavni je bio rezervista koga su zvali Ćata. U prisustvu dvojice-trojice rezervista dobro naoružanih, Ćato reče da otvore lijeva vrata. Upozori svoje da ne pripadamo ekstremistima i da nas treba rasporediti u druge prostorije. Pretražiše nam džepove. Od mene uzeše perorez i dva upaljača. Uzimali su predmete za koje su smatrali da se sa njima može ugroziti život ili, pak, napraviti nešto.

Ubaciše nas u prostoriju sa stolovima i klupama. Nismo se mogli snaći, zbunjeni gledamo jedan drugog, kao da je san. Pomišljao sam da je to na kratko vrijeme, kad se otvoriše vrata drugih prostorija i pojaviše se neka poznata lica. I oni zatvorenici. Pozvaše nas unutra. Mi pažljivo, jedan po jedan ulazimo u prostoriju koja je izgledala tamna i zadimljena. Ugledah meni poznata lica. Neka od njih pođoše prema nama. Pitanja uobičajena: gdje su nas uhvatili, ko nas je priveo, kako su sa nama postupali...

Fočanski krvoloci (1): Mitar Rašević, Savo Todović, Rajko & Ranko Vuković

Iznenadih se kad vidjeh Hasana Pilava. Sjeo sam na klupu koju mi ponudiše. Dok smo se malo snašli, počeli smo tražiti gdje da se smjestimo. Ćata nam je prilikom premještanja napomenuo da nam može, pošto nismo ekstremisti, ponuditi manju prostoriju: uđemo unutra i vidimo Asima; tu su jos bili Bucko i Lejla, porodica Hasana Pilava, Crneta Murat, dr Ibrahim Karović, Muharem Čaušević sa kćerkom Majom, Granov Adil, dr Avdo Šadinlija i drugi. Dogovorio sam se sa Crneta Muratom da legnem u krevet s njim. Ostali su kombinovali madrace i ležali na patosu. Noć je bila relativno mirna, ali niko nije spavao. Bilo je hladno pod jednim ćebetom, ali smo Murat i ja udvostručili svoju ćebad koja su nas samo preko leđa pokrivala. Da bi se okrenuo i promijenio položaj tijela, morao sam ustati i ponovo leći na željenu stranu.

 

Ponedeljak, 20. april 1992.

Ustali smo rano. Dr Ibrahim je već uzeo metlu da se prostorije malo urede. Prozor je otvoren, hladno je kao usred zime. Rekoše doručak, te požurismo da stanemo u red. Neko je rekao da nas u ovoj sobi - spavaoni ima oko 170 zatvorenika. Spavaona se sastojala iz četiri prostorije. Negdje oko osam sati dobismo doručak, supu od makarona i parče hljeba. Nasuše nam u vojničke porcije. Gledamo i smijemo se Hasanu.

Hasan jede kao da je halva. Ja i jesam i nisam gladan, ali samo sipanje čorbe i red izgledali su mi kao san. Ovako sam jedino vidio na filmu, u logorima. Pojedoh u neznanju, jer su naoružani (četnici) rezervisti držali uperene poluautomate prilikom sipanja jela i za vrijeme jela kada bi otišli sa kuharom. Povremeno bi tako ulazili i u zajedničke prostorije, naoružani do zuba, a bez ikakvog razloga. Hranu su posluživali Srbi iz Foče, koji su mobilisani i obavezno uniformisani.

(...)

Negdje oko 10 sati, u prostoriju u koju smo bili smješteni, jedan od ćata, obavezno naoružan, uđe i prozva Hrnjčić Halita i Hrnjčić Enesa da daju izjavu. Mislili smo da će poslije toga biti pušteni iz zatvora. Očekivali smo da dođu po svoje stvari, ali zadugo ih ne bi. Prozvaše Nezira Ćorića, Kumru Safeta, Čaušević Muharema sa djetetom, Loju Huseina, mene i Dževada. Sreli smo se sa nekim koji su dali izjave i pošli po stvari da se sele iz te prostorije u drugu. Išao sam u pratnji naoružanog rezerviste iz Užica (od prvog dana smo znali da su došli užički rezervisti koji su bili na ratištu u Hercegovini), do pred vrata gdje su se nalazili inspektori.

Kad sam došao na red rezervista me uvede, a ja se začudih kad vidjeh Gašević Petka u vojnoj uniformi sa činom od tri zvjezdice (Petko je radio u "Magliću" - u "Lesonitu", zatim u "Iverici", pa je prešao u Trgovačku mrežu za poslovođu jedne naše prodavnice tekstila. Inače je bio dobar radnik i stručan za svoj posao. Sarađivali smo korektno). Vidim da mu je nezgodno i kao da se čudi odakle ja ovdje. Tako će se iznenaditi i inspektor Vladičić Zoran. On nije imao uniformu. Ja sam bio fizički i psihički dotučen. Prilikom davanja izjave koju je uzimao i odmah na mašini kucao Zoran, imao sam osećaj da ću briznuti u plač. Ponudio me kahvom, konjakom i cigaretom, što sam prihvatio. Znam da me pitao: da li posjedujem oružje, da li sam dobio oružje, ako jesam - od koga, odnosno da li mi je iko nudio za prodaju oružje. Razumljivo, odgovor je bio negativan.

Fočanski krvoloci (2): Dragoljub Kunarac, Milorad Krnojelac, Neđo Samardžić

Skoro neprimjetno na druga vrata uđe Krnjojelac Milorad Mića. Začudi se kad me vidje, te se poljubismo. On me pozva u svoju kancelariju. Nisam mogao ni slutiti da je on postavljen za upravnika zatvora. Pođosmo zajedno u njegovu kancelariju koja se nalazila u prizemlju, prva s lijeve strane hodnika. Po hodnicima dobro naoružani rezervisti. Susreo sam i poznata lica srpske nacionalnosti, obučena u vojne uniforme. Ušli smo u kancelariju. Zatekao sam njegovog sina sa automatom preko prsa, a iza nas uđe i neki postariji rezervista, po govoru ocijenih da je Srbijanac. I on je imao automat i pištolj. Na kapi je nosio oznaku srpske vojske - zastavu. U ruci je držao nekakav papir. Sa upravnikom se nešto prepucavao. Nisam mogao ocijeniti o čemu se radi, dok mu rezervista nije rekao da pozove broj 572-041 koliko se sjećam, odnosno Miru Stanića, predsjednika SDS-a i, ujedno, glavnog u Kriznom štabu SDS-a. Mićo mu je sa ljutnjom rekao da neće da prizna nikakve papire koji nemaju čitak potpis, a ne samo paraf. Rezervista je rekao da će, ukoliko odmah ne završi posao, ili upotrijebiti oružje ili će ići kući. Mićo je odgovorio: "Dok je meni mojeg sina, ja se ne bojim nikoga." Koliko se sjećam, na papiru su bila neka imena.

Kad je rezervista otišao, u kancelariji je ostao Mićin sin pred kojim mi je Mićo počeo plakati, govoreći da ni on nije za rat, a posebno za ovo što se radi Muslimanima, iako je, kako je rekao, imao daleko više razloga da bude kivan na Muslimane nego što je to izgledalo, jer je njegova kuća bila potpuno spaljena i to među prvima. Zamolio sam ga da mi uz pratnju omogući da odem do porodične kuće gdje mi je stanovao amidža Almas. Naredio je sinu da uzme auto i da to učini, ali se usprotivio komandir rezervista koji je došao na njegov poziv. Uz ubjeđivanje, komandir je pristao s tim da pođe sa nama i njegov čovjek. Naredio mu je da me dobro čuva, te ako uradim bilo kakav nerazuman pokret, da me odmah ubije. Sjeli smo u "ladu". Vozio je Mićin sin, ja sam bio na prednjem sjedištu, a rezervista spreman na zadnjem sjedištu iza mene. Kasnije sam doznao da ga zovu Poštar i da je iz okoline Užica.

Došli smo do "Kafe bora" koji je do temelja uništen, prošli sporednim ulicama i ušli u Beogradsku. Tada sam vidio da je spaljena stambena zgrada sa oko osamnaest stanova. Pretpostavljam da je ova zgrada zapaljena granatiranjem, možda i zbog toga sto su u njoj stanovali Muslimani, među kojima i Mujo Musić, zamjenik komandira. Vidio sam da je zapaljena kuća Grujića, Krnjojelca Miće i njegovog brata, Kovač Mome (u KPD-u sam čuo da je Momo bio komandant i vojvoda srpske vojske koja je držala polozaje na Ćelovini). Izašli smo iz auta jer se dalje nije moglo od srušenog materijala zapaljenih kuća. Idući vidio sam da je zapaljena kuća Kovačević Milisava i Obrenovića.

Avlijska vrata su bila otvorena, prozori na spratu polupani. Uđosmo u avliju, otvorena vrata Šefkinog stana i Almasova. Uđoh u kuću, a obojica pratilaca u stopu za mnom. U sobi amidža Almas, sam, zarastao u bradu, omršao puno. Poljubismo se, nas trojica sjedosmo na kauče, a on na stolicu za stolom. Počeo je priču o nekoj vojsci koja je trazila oružje, preturala po kući, obila Šefkin stan, te odnijela što se može odnijeti. Mićin sin mu je obećao donijeti hrane, što mi je kasnije obećao i Mićo kad sam došao u zatvor. Zamolio sam Miću da mi njegov sin donese tehničku bundu i cipele, jer sam bio vrlo skromno obučen. Sutradan sam dobio tražene stvari. Jedan od rezervista me odveo u drugu prostoriju, u spavaonu broj 15.

Iza rešetaka

Ko nije bio u KPD-u iza rešetaka, ne bi u prvi mah ni pomislio da je zatvor, već neka fabrika. Kompleks objekata nekad je, za vrijeme Austro-Ugarske i stare Jugoslavije, bio kasarna. Nalazi se na desnoj obali Drine, pri samom izlazu iz grada. Nadomak zatvora, ne više od oko 50 metara, nalazi se čuveni željezni most, na kome su četnici i u Drugom svjetskom ratu pobili i zaklali oko 3.500 Bošnjaka. Sve objekte opasuje kameni zid visine nekih pet-šest metara sa dodatnom ogradom od bodljikave žice visoke oko jedan metar. Na svakom uglu nalazile su se masivne strašare - karaule. I pored takvog obezbjeđenja bilo je ranije uspjelih bjekstava. Nama su dodatno oko zida postavili minsko polje od rasprskavajućih protivpješadijskih mina. Stražari su imali pse, šarplanince. U krugu je bila fabrika namještaja, a bila je tu i "Drina" sa poljoprivrednom ekonomijom.

Negdje oko 19. aprila, štab SDS-a je za upravnika zatvora postavio Milorada Miću Krnojelca, nastavnika matematike u OŠ "Veselin Masleša", a za zamjenika su naknadno odredili Prodanovića, navodno pravnika. Načelnik bezbjednosti (čuvarska služba) bio je Mitar Rašević, koji je tu funkciju i ranije obavljao. Starješine-stražari radili su po četnom brigadnom sistemu. Svi koji su ranije obavljali ovu dužnost bili su profesionalci. Pojačanja su dobili u noćnim smjenama, gdje su angažovani čuvari iz grada ili oni koji su stanovali u blizini KPD-a. Sjećam se dobro nekih stražara koji su se isticali surovošću: Buši je koristio noćne smjene da skače po zatvorenicima koji bi bili privedeni u samicu Upravne zgrade, vezani za bukagije i takvi batinjani. On, sirovina, vagao je oko 130 kg, i sa zadovoljstvom je skakao po ljudima. Nisu se puno razlikovali ni drugi stražari: Vladičić, Vuković, Obrenović, neki Zoran kome ne znam prezime, Pljevaljčić Vlatko, Ivanović Keli...

Fočanski krvoloci (3): Dragan Zelenović, Gojko Janković, Pero Elez

Dopunu straže davali su vojnici. Sjećam se Kremića, Markovića, Jegdića, Mlađenovića, Prodanovića... U užem dijelu uprave radili su: Todorović - interna bezbjednost, Jokanović Mićan - za privredu, Jokanović Gojko, medicinski tehničar kojeg su zvali Saharin i Krvopija. Ljekar Dragičević, inače ginekolog, dolazio je svako 15 do 20 dana. Negdje u augustu pojavio se i stomatolog Vukadin. Samo je vadio zube. Kontrole "kućnog reda" odvijale su se različito od starješine do starješine. Doručak je bio između osam i devet i 30 ujutro, ručak od 13 do 14 sati i 30 minuta, a večera od 17 do 18 i 30. Ishrana je bila redovna.

Doručak se sastojao, na početku, od čaja i kriške hljeba težine pet do šest grama, da bi se negdje u julu malo poboljšao. Za ručak je bila jedna kutlača kupusa bez kupusa ili graha bez graha, odnosno krompira bez krompira. Radost je predstavljala krajka hljeba, jer je nesto veća od kriške. Večerom smo dobijali čaj i krišku hljeba koja je nekad bila veličine zalogaja. Matović je često bio dežurni kuhar i pravio je i bez masnoće ukusnije jelo, dok je za Mojovića kružila šala da će njemu biti najžalije i najteže ako izađemo iz zatvora: uživao je da napravi ručak da ga nisu mogli jesti ni mačke ni psi. Kvalitet i količina hrane imala je za posljedicu da pojedini zatvorenici nisu imali stolicu po trideset i pet dana.

Farsa od razmjene

Sedamnaestog jula prije podne Gojko je obišao dio spavaona. Pitao je ko je bolestan i upisao Dževada Loju koji je nekoliko puta pao u nesvijest prilikom podjele jela, te Enu Hrnjčića, Hasana Glušca i Sanina Krdžaliju. Oko tri sata pozvaše nas da se spremimo sa našim stvarima. Bilo nas je desetorica iz Foče i šestorica iz Goražda. Kad smo se sakupili pred glavnom kapijom gdje se vršio detaljan pretres, čak i skidanje cipela, vidjeli smo da među nama ima i mladih i zdravijih ljudi. Poslije ceremonije pretresa provedeni smo kroz dvoja vrata.

Čekao nas je kamion FAP sa ceradom. Nedaleko od njega bio je parkiran kombi pun žena i djece. Strpali su nas u kamion. Bili smo zbunjeni. Uspjeli smo da doznamo da idemo u razmjenu za srpsko stanovništvo koje je zarobljeno u Goraždu. Tako su nam rekli nekolicina obučenih u maskirne uniforme koji su bili dio pratnje i koji su tvrdili da su iz Čajniča. Nama je odmah bilo malo lakše, pušili smo više nego što smo navikli. Cigarete nam je dao jedan od Čajničana. Krenuli smo. Sjedimo na nekim improvizovanim klupama. Iza nas ide kombi sa vojvodom, vozačem i trojicom vojnika, svi dobro naoružani. Upozorili su nas šta će se dogoditi ako pokusamo bježati. Dok smo išli uz Bakić (brdo i prevoj za Zavait) vidjeli smo milicionersko auto. Poznao sam milicionera u naočalima, bio je iz Bunova, neki Dostić.

Loš put i brza vožnja, da se na vrijeme stigne na razmjenu, koja je, kako smo kasnije saznali, zakazana za sedam sati naveče, učinio je da se osjećamo kao lopte, tako smo skakali sa klupa da smo morali ustajati i držati se za arnjeve. Kosti su nas boljele. Put je vodio kroz šumu, prema Čelebićima. Kroz Korlat se proširivao i pripremao za asfaltiranje. Taj je put star oko 30 godina i uglavnom se koristio za eksploataciju šuma. Trasu puta od Čelebićke rijeke do Šuplje stijene uradili su na brzinu uz pomoć SDS-a, te firmi "Građenje" i "Maglić". Ovaj je pravac objezbjeđivao spajanje Foče sa Pljevljima i imao je više strateško nego ekonomsko opravdanje. Put se koristio najviše za transport naoružanja i municije. Putem Radio Foče, u nekoliko navrata je građanstvo bilo obaviješteno da je otvoren, te da je uspostavljena autobuska linija Foča - Pljevlja. Koliko smo kasnije doznali, linija zbog nekih događanja u Pljevljima nije ni radila. Naše "vođe puta" imali su dosta problema na granici Crne Gore i BiH: jedva su se ubijedili da prođemo, a onda su nas predali novoj ekipi iz Čajniča. Čekali su nas dvotonci sa ceradom, i tako smo nastavili preko nekih brda i sela, kroz šumu.

Stigosmo u Čajniče. Nema svjetla, tek u rijetko kojoj kući. Produžili smo dalje. Jedan od pratilaca, naoružan, zajedno je s nama na karoseriji. Sjedi i čuva nas. Reče da idemo u Miljeno. Tako i bi. Smjestiše nas u osnovnu školu. Klupa ima dovoljno. Dobili smo i poveće sendviče sa mesom. Odmah su nas domaćini upozorili šta smijemo, a šta ne smijemo raditi. Novi kućni red. Sutradan ujutru dobar doručak, a još bolji ručak. Pozvaše nas negdje oko deset sati. Napolju je vedro, nigdje oblaka. Mi već navikli na kišne dane. Izađosmo svi iz jednog razreda, a žene sa djecom iz drugog. Iznenadismo se: ljudi sa kamerama i mikrofonima. Poznao sam jednog. Bio je iz Goražda. Svi su, kako nam rekoše, zaposleni na novosadskoj i crnogorskoj televiziji. Propaganda. Djeca plaču, posjedala po travi, a neka su u krilima žena. Jadna slika. Čekamo termin razmjene. Stalno dolaze iz čajničkog MUP-a i izvještavaju nas "dokle su kontakti stigli sa muslimanskom stranom". Dođe i šesnaest sati. Svaki minut, a kamoli sat neizvjesnosti ubija nam dušu. Na kraju, "veza" saopštava da od razmjene nema ništa: "Muslimani ne daju žene i djecu iz Goražda." Kasnije su proturili drugu priču, da muškarce - vojnike ne daju, jer su ih ubili. Prebaciše nas u Luke, opet u školu. Sad smo na spratu i sad smo svi u jednom "razredu". Donijeli su nam obilnu večeru, sa dosta hljeba. Vojni kuhar bio je Rašević, nastavnik u Čajniču. Dogovorili smo se na koji način da organizujemo spavanje. Bilo je nekih deka, prostrli smo ih po podu i tu su legle žene sa djecom. Mi muškarci sastavili smo klupe. Bilo je oko 22 sata i 30 minuta kad je počela frka. Dolaze Vojvoda, neki strani novinar i prevodilac. Za njima pratnja: Kornjačin brat, kondukter, sad direktor "Centrotransa". Bilo je mučno... Nema svjetla, jedna svijeća. Jedan od dežurnih šara po nama lampom. Prevodilac očito nema dovoljno prakse. Novinarka hoće da prenoći sa nama. Nisu joj dali. Sutradan je ponovo došla. Dževad joj je na francuskom rekao, u dubokoj diskreciji, gdje smo i koliko nas ima. Doručkovala je sa nama.

Noć ranije, negdje oko 18 sati, imao sam posjetu. Radovan Pejović zvani Regan, koji je radio u "Stakorini", došao je da me vidi. Iznenadio se mojim i Dževadovim izgledom. Rekao je da nema uticaja u SDS-u Čajniča, te nam ništa ne može pomoći. Sutradan me posjetio njegov brat i donio nekoliko pakli cigareta. Oko jedanaest sati obavijestili su nas da se ponovo vraćamo u Foču, tamo gdje smo i bili....

Razgovarao sam sa jednom ženom koja je bila medicinski tehničar u Trošnju. Ispričala mi je kako su jednog jutra, oko šest sati, sa šest autobusa došli fočanski četnici i "Beli orlovi" i spalili nekoliko sela na prostoru Trošnja. Išli su od kuće do kuće i vršili masakre. Neki su pokušali pobjeći u šumu, no nije im uspjelo. Tada je pobijeno oko 75 Muslimana. Najviše iz porodice Barlova. "Vidiš ovo dijete", rekla mi je i pokazala dijete staro tri, najviše četiri godine. "Ubili su mu oba roditelja". U Foču smo se vratili oko 17 časova. Kombi je otišao u "Partizan", a mi u KPD. U "Partizanu" je bilo oko osamdesetero staraca, žena i djece. Bila je i čuvarska sluzba. Znao sam da je medu čuvarima Pavlović Bogdan, a da je glavni za "Partizan" Mitar Šipčić. Kako se rat širio, Bošnjaka je u zatvorima bilo sve više. Broj zatvorenika rastao je iz dana u dan. U KPD-u nas je bilo oko 600. Do ovog broja došli smo prebrojavanjima u menzi. Koliko je zatvorenih u samicama znali smo po broju šerpica u kojima je nošeno i služeno jelo. Muškarci su hapšeni listom: bilo je dovoljno da imaju muslimansko ime. Privođeni su ljudi iz bolnica i kuća, koji su imali operacije na srcu, oni koji su preživjeli po dva infarkta, ljudi sa otvorenim kavernama i u dubokoj starosti, oni koji su pukim slučajem preživjeli gelere i metke, sa obje noge u gipsu, čak i oni kojima ni štake nisu mogle pomoći da se pokrenu. Bilo je i zatvorenika koji su bili neuračunljivi i toliko bolesni da su sjekli sopstveno tijelo da bi ga pojeli.