Čovjek , Lik i Djelo
Ševko Kadrić, Iz novog rukopisa
PRVI studenti iz mahale su odlazili vozovima prema velikim gradovima. Tarzo i Vreto upisali ekonomiju, Drago pravo, Varaja fiskulturu, Smajo Breko medicinu. Iz onih velikih gradova nam donosili novine koje su mahalu oblačile u nove duhovne odore. Tarzo prosvirao gitaru, gitara postala moderni način dokazivanja, umjesto igre oraha dječaci počeli da se oko gitara okupljaju i pjevaju pjesme Ivice Šerfezija, Mikija Jevremovića, Đorđa Marijanovića, Josipe Lisac... Varaja, Salja stariji, Vreto, Kantara, Kula i stariji brat vježbali u „Partizanu“ i pokazivali bicepse, objašnjavajući kako do njih doći.
Studenti se počeli i okupljati u ruševnoj kućici mejtefa u blizini džamije, popravili krov, očistili, zagipsali rupe po zidovima i u bijelo ih okrečili a kasnije i oslikali. Okupljanja i nazvali „Studentske večeri“, dolazili im studenti iz drugih dijelova grada ali i djevojke. Iz grada je trebalo dvadesetak minuta da se dođe do kućice za okupljanja, put bio mračan, kao stvoren za izlive ljubavnih nježnosti.
Skandinavska duga i depresivna zima Bosance nagoni da se liječe na neobičan način, jedni kupuju i zadužuju se da im ni djeca neće moći dugove otplatiti, jedni se razvode i u tom mezohistički uživaju, treći bježe u svoju izolaciju i virtualni svijet interneta, telefona i TV-a.
Emina je druga priča, vrijedna uzora, kako od sopstvenog života kulu podići.
EMINA
Ševko Kadrić
NA malom, ručno rađenom stolu, sjajila se bakarna džezva a iz nje mirisala vruća kafa, bosanska. Pored džezve dva fildžana a uz njih, po tacni položene - kašičice i po kocka šećera. Pored stola dvije fotelje i sećija. U sećiji, u svom stanu na sjeveru Švedske uvaljeni prislonjeni jedno uz drugo njih dvoje, Emina iz Bosne i Benkt iz Švedske.
Prevalili pedeset. Koliko, odavno im prestalo biti važno, oni jedno drugom postali najbitniji.
- Hoćeš šećer unutra? - pitala ga dok je mazio rukom po leđima.
- Svakako - odgovorio on na švedskom ali podosta i bosanskog već bio naučio.
- Još da je odštampati - govorila ona prevrćući rukama stranice svog rukopisa pjesama ilustriranog opet njenim slikama akvarela.
- Odšampaćemo, svakako - bodrio je i ubjeđivao Benkt prinoseći usnama fildžan s vrućom kafom.
Eminu rat zatekao u rodnom gradu na zapadu Bosne. Bila i očima prestala vjerovati. Krenule one igre s vjerskim zastavama, vjerkim pozdravima, priče mržnje kroz kuću joj poput ofanziva prolazile. Ona odbijala na šalu, kasnije mislila proći će, a onda sama sebi rekla: ”Neka bude šta će biti, ja ostajem uz svoju porodicu.” I bila ona, ali porodica nije bila uz nju. Muž joj bio aktivista u srpskim radikalima, počeo u kuću donositi strah, mržnju, a onda i oružje, uniformu ali i dovoditi bradatu bratiju. Djeca gledala isprepadano. Ona i on ih imali dvoje. Kćerka tad imala petnaest godina, a sin šesnaest. Kad je počelo pucati, rodbina od nje pomoć tražila, ona pružala koliko je mogla, ali i njoj pomoć trebala.
- Samo da mi djeci, ne do Bog, šta ne bude, izvedi nas negdje - govorila i molila onog što mu ni ime kasnije nije htjela izgovoriti.
- Kuda? Ovo je srpska zemlja i ovdje će moja djeca biti - govorio on kao da je u jurišu, u ofanzivi.
Jedno veče joj doveo cijeli štab kući. Djeca u svojoj sobi bila. Ona služila uniformisane i bradate. Služila i slušala svojim ušima: ”One iz Gornje mahale pokupiti na traktor i zakopati pored rijeke na istom mjestu gdje su pokopani i oni ...” Znala koji su to iz Gornje mahale i koji su to pokopani prije. Žene, djeca, starci - 28 na jednu krv za jednu noć. Onih prije znala da je bilo dosta, koliko je mogla nagađati.
- Milo, daj nam još flašu - zvao je i naređivao joj onaj njen.
- Nisam ja Mila i nije vam ovo štab nego moja kuća - vrisnula ona.
- Tako ona kad dobije napad živaca - izvinjavao se onaj njen gostima pošto je dobro šakom udario po licu i odveo u sobu među djecu.
Taj udarac rukom i sve druge udarce riječima Emina trpila, dolazili od čovjeka koji je davno iz srca nestao, ali djeca, rođena djeca počela da je se plaše i stide.
- Ti si jedina muslimanka u našoj kući, u cijelom gradu - rekao joj sin pravo u oči. Ono ”mama” zamijenio sa ”ti”. Nju nisu boljele riječi njoj upućene već njegova patnja, bol i strah koji su ga progonili zbog rođene majke.
- Sine - pokušala ona, tiho, majčinski.
- Ne zovi me sine - čulo se odnekud ispred vrata dok je bježao iz kuće.
- Neće, proći će, djeca nisu kriva već mi odrasli - govorila spremajući hranu, onu što djeca najviše vole. Tješila je kćerka, ona ništa nije govorila, plakale i patile zajedno. I jedan dan sin došao kući u uniformi s oružjem. Njoj srce htjelo pući.
- Sine, zar ćeš ubijati svoje ... - pa počela nabrajati najbližu rodbinu, sestrinu i bratovu djecu.
- Oni nisu moji, oni su ... - proderao se on, uzeo pušku i htio izaći.
Emina već ranije razmišljala da sebi život uzme, čuvala ga za njih, za svoju djecu. Sad odlučila da ga sinu ponudi.
- Prvo ćeš morati pucati u mene - izgovorila odlučno, hvatajući pušku i sina za prsa.
- Odmakni se! - proderao se gurajući je, probijajući se prema izlaznim vratima. Ona se okačila za vojničke uprtače i pušku na rođenom djetetu, čekajući da nešto pukne, majčino srce ili puška.
- Ma, pusti me! - bilo je zadnje što je čula prije nego je osjetila snažan i tup udarac stepenica negdje po leđima, glavi, odgurnuta, odbačena.
Tako izobličenu u licu, s modricama i bolom u leđima, izbacili je prema Hrvatskoj. Kćerka bila s njom.
Kako su stigle do Švedske, to samo one znaju. U kampu kćerka krenula na kurseve jezika, našla i momka, prešla da živi kod njega u izbjegličku sobu. Emina ostala sama - kao panj, bez korijena, bez cvijeća i listova, bez igdje ičega, igdje ikoga. Jedne noći, zimi, napustila samačku sobu. Zapamtila je most i mjesto na njemu s kojeg bi mogla skočiti u vodu.
- Da sve prođe, da prestane - tako mislila, tako i zapisala u nekakvu svesku.
- Djeco, voli vas vaša majka - bilo zadnje što je mislila reći u vazduh kao poruku, kao oporuku.
- Joj, moja noga! - vikala, dozivala, plakala u hladnoj noći uvijajući se na ledu od bolova. Mraz pretvorio vodu u led, led joj produžio život.
- Produžio patnje - mislila, rekla kćerki u bolesničkoj sobi.
Tu u bolesničkoj sobi srela je njega, Bengta. Pitao je ko je, čim se bavila, zašto je skočila u vodu?
Onih nekoliko dana po operaciji i u gipsu sama izmaštala novu sebe.
- Ja sam slikar i pjesnik, ostala bez igdje ičega. Rat u Bosni mi zaledio srce, paralizovao ruke, oteo sina iz naručja. Za što se god uhvatim sve se lomi, ruši, gori i pretvara u pepeo. Voda se ledi ispod mene - govorila tužna, smijala se samoj sebi.
- Ja nisam slikar, ali cijeli život sam uz slike vezao. Mislio sam da imam ženu za život, pa se prevario. Djeca otišla svojim putem, ja ostao sam - govorio i njoj Bengt radoznao da zaviri u njene slike, njeno zaleđeno srce.
I tako počelo. Izašla iz bolnice, Bengt izrazio želju da je posjeti, da vidi tragove njene umjetničke duše. Ona prvo vrdala, onda rekla zetu da joj kupi akvarel blok, ljepilo slično onom ”OHO” što su oboje poznavali iz Bosne i tuševe.
- One u bočicama, ali i nekoliko u penkalima - govorila mu tiho kao da tajnu govori.
- Postaćeš Emina slikarka ili te neće biti - govorila sebi hodajući na štakama, gledajući papir, tuševe i ljepilo.
Prvo je od ljepila pravila namaz po papiru, kasnije nanosila tuševe po njemu. Na jednu stranu papira stavljala jednu boju, na drugu drugu, onda naginjala list tako da se boje pokrenu, razliju i negdje oko sredine sretnu, izmiješaju. Ostavljala je da se boje osuše, okretala, prepoznavala figure i onda ih tuševima u penkalima dotjerivala do željenog oblika, forme. Iz onih boja i oblika pojavljivale se ptice, cvjetovi, ljudi ... One što joj nisu ninašto ličile, bacala. Došao Bengt, ona ga dočekala dobrom krompirušom, bosanskom kafom i baklavom. Sramežljivo mu pokazala mapu svojih umjetnina. U hranu bila sigurna, u umjetnine ne previše. Priču o samoći, zlu rata i nestanku volje za životom zamijenila pričom o ljubavi, univerzumu, prolaznosti života na zemlji i besmrtnosti univerzalnih poruka.
- Ovo je nebo, ovo je zemlja a ovo mali čovjek između njih - govorila, objašnjavala, vjerovala Emina.
Bengt joj zahvaljivao za toplinu doma od kojeg se bio odvikao, toplinu riječi koje su mu nedostajale. Molio je da ponese dvije slike, kao ima neku ideju. Ona mu dala slike ali ga i zadržala čitajući pjesmu, napisanu njemu za dobrodošlicu. To joj bila prva pjesma u životu napisana, a Bengt joj bio prva publika.
Nebo je plačno, plavo.
Plavo je oko moje kćerke.
Moja kćerka je moj kosmos.
Kosmos je ljubav.
Ljubav je i moj sin.
Sine moj, plavo nebo plače.
Ubrzo se Bengt ponovo najavio i donio one dvije njene sike, uramljene. Veliki paspartu ih je odvajao od rama i bojom isticao sklad uvezanih i maštovitih formi. U crtežu je bilo dovoljno oblika da posmatrač željeni i svoj pronađe. Slike je Bengt okačio na zid gdje su se međusobno bojama i ramovima dopunjavale i činile cjelinu lijepu za oči, prijatnu za dušu. Eminina duša je bila zatečena ljepotom iz nje izašlom.
- Bogami Emina, ti pravo proslikala - divila se sama sebi.
- Šta kažeš? - pitao je Bengt ne razumjevši riječi.
- Dobro, divno - rekla ona i pricapila Bengta ljubeći ga umjesto zahvalnosti. Kasnije joj objašnjavao da je mislio da je to običaj, način kako Bosanci izražavaju zahvalnost. Od tada je Bengt sve češće dolazio, a Emina sve duže slikala, pisala, pjevala, sve ljepšu hranu spremala. Bengt joj organizovao prvu izložbu u udruženju žena, napravio plakat, prospekt. Emina izašla u novinama. Njena fotografija bila u prvom planu, slike po zidu okačene visile iza, pjesma o plačnom nebu bila u prevodu kao ilustracija osjećajnosti duše, univerzalnosti poruke, plač majke.
Rat u Bosni prestao, Emina i Bengt odavno postali porodica, bodrili i trebali jedno drugo. Jedno veče zazvonio telefon, Emina digla slušalicu, izgovorila ime, a s onu stranu čuo se muški glas:
- Mama, ja sam.
- Sine, kako si, sine... - izašlo iz nje uz jecaje.
- Dobro sam, oprosti mi, mama ... - došlo s onu stranu.
- Odrasli su krivi sine, odrasli - tješila sina, tješila sebe.
- Odrasli su krivi, nisu djeca - objašnjavala Bengtu kasnije dok joj je stavljao hladne obloge na vrelo čelo.
- Još nećemo objavljivati knjigu - rekla Bengtu mirišući onu bosansku kafu.
- Što? - u čudu upitao on.
- Moram u nju ugurati još jednu pjesmu, jedan glas, cvijet iz majčina srca izrastao - objašnjavala mu ona praveći pjesmu u glavi, razmišljajući o bojama tuševa koje treba prosuti po papiru premazanom bezbojnim ljepilom .
Sjedim u kafani na Melevongs trgu u Malmeu i pijem prvu jutarnju kafu pokušavajući da pročitam novine. Gledam kako vjetar sa prvim pahuljicama razgoni ljude sa pijace. Novine mogu pričekati za kasnije ali prvi snijeg ne može, pomislih priželjkujući vijesnike zime i Nove godine. U tom iščekivanju krenem pogledom po sali kad mi neko maše iz drugog dijela kafane. Zapazih dvije gospođe u žučnu razgovoru, kod jedne ruka podignuta na pozdrav. Odpozdravih prebirajući po glavi poznate likove, njen nigdje ne nađoh, nastavih se radovati pahuljicama.
- Pardon, Vi mene ne poznate, ali ja poznam vas, kaže mi kasnije ispraćajući kolegicu do vrata tražeći da mi se pridruži na trenutak.
- Pitate se kako vas poznam, po pisanju, tačnije Odiseju s planine. Nisam mogla vjerovati da neko ispriča moju priču bez da sam mu je pričala.
- Interesantno, prepoznali ste se u priči?
- Skoro do sitnih detalja, neželjena trudnoća, bježanje u Švedsku... sve skoro sve.
- Pisci obično kažu da ni najmaštovitiji među nama ne može ispričati priču koja se već nekad i negdje nije dogodila.
- Da vam ne laskam više, ali moram pitati zašto neki od vas nebi napisao priču «Sinija»?
- Želite li kafu? – upitah pokazujući stolicu pored a iznenadni susret mi se počeo dopadati.
- Pila sam, ali se ova ne propušta – kaže dok sam ja dizao ruku prema konobaru, zagledajući gospođu srednje visine, uredne kose, poželjna izgleda i naglašeno lijepih očiju.
- I baš «Sinija»? – podsjetih je na ideju o neispričanoj priči.
- Sinija kao simbol drugog i drugačijeg vremena, gdje se porodica okupljala oko okrugle i pune sinije, pobožno klečali i gledali jedno u drugo. Jeste li vi jeli okupljani oko sinije?
- I jesmo i nismo, pamtim i taj dio porodičnog objedovanja za sinijom, ali i za stolom koji više nije bio okrugal – pokušah da se našalim.
- Sinija je za mene svetinja, okrugla poput planete, mi svi okrenuti jedni prema drugima kao u kolu, u sunčevu sistemu, jedni drugima u oči i dušu zagledani, objašnjava mi dok konobar stavlja kafu na sto. Pogled joj načas odleti nekud preko trga gdje je snijeg počeo u bijelo da oblači visoki spomenik od bronze. Isprepletana golišava ljudska tijela na rukama držala, grad, sad i snjegom prekriven.
Trže se iz onog pogleda za spomenik zalijepljena i poče da rovi po torbici tražeći olovku. Na salveti nacrta dvije kružnice. Oko prve je iscrtala nekoliko strijelica okrenutih prema kružnici. Od druge su strijelice bile okrenute vani, gubile se u bijelom prostoru.
- Razumiješ šta je razlika, ovdje su članovi porodice društvo, mali svijet za sebe, na drgoj ih nema, gube se kao kapljice u moru internet, mobil ili TV iluzija – objašnjava mi one kružnice i strijelice oko njih.
- Kad si stigla u Švedsku? Pokušah da joj misli vratim nama.
- Kad, kad? Ovdje sam ostarila, baš kao i tvoja Melli.
- Nisi mi rekala kako se ti zoveš?
- Emira, Emira sam ja, izvini ja počela priču kao da se znamo godinama, a i znamo. Mogla sam danima pitati Šveđane ili nekog od ovih naših mlađih, šta je sinija, niko ne bi znao, ti i ja znamo i ona je meni simbol tog vremena i našeg prostora – govori i ponovo odluta pogledom, ovog puta prema šoljici sa kafom. Prinese je ustima, ali ne pije, ćuti i miriše, trepće krupnim očima kao da putuje mirisom kafe ekspreso.
- Molim te, ko će mi objasniti kuda sve ovo ide, vi pisci vidite dalje od drugih, jer ste uz knjigu a ona je za mene sinija, gdje su ljudi još uvijek okrenuti jedni prema drugima. Ne čekajući da ja šta kažem nastavi.
- Vikend sam provela kod kćerke, pozvala me na ručak u subotu. U stanu ih je četvoro, da su živi i zdravi, djeca odrasla studiraju, njih dvoje zaposleni. Obradovala sam se stolu i ručku oko kog smo se svi okupili. Moja sreća nije dugo trajala iz unukove sobe se čuo zvuk SMS poruke. Skočio je kao da ga je vruća voda po golim nogama polila. Ubrzo se vratio, uzeo svoj tanjir i krenuo uz stepenice. Majka, vjerovatno zbog mene, ga je pokušala zaustaviti pitajući zar internet ne može čekati.
- Pusti dijete – uzprotivio mu se otac prije nego je dijete išta progovorilo. Kćerka je pogledala jednog pa drugog, ja oborila pogled na tanjir. Poslije kafe i unuka je otišla u svoju sobu, zet sjeo za svoj kompjuter, kćerka se malo vrtila oko mene a onda i ona stavila u krilo onaj mali prenosni kompjuter i počela sa nekim da priča. Čula sam kako poznaniku u Australiji govori da joj je majka u gostima, čak je kameru okrenula i prema meni, ja sam nepoznatom mahnula rukom. Ubrzo sam čula i zeta kako priča na engleskom jeziku i dogovara susret za ljeto. Organizuj punici vikend u gostima, pusti ljeto zete, proleće mi kroz glavu ali mu ništa ne rekoh. Ako sam ja dobro razumjela njih četvoro su «pričali» svako sa nekim svojim po dalekom svijetu, ali nisu znali da pričaju jedno sa drugom. Vjerovatno je tako bilo i sa onima što su sa njima sa druge strane pričali. Ja kao da sam bila komšinica koja je došla da uzme žišku vatre i ode.
- Misliš da sam ostala da noćim? Moja kućica moja samoćica, pomislila sam i otišla kući i izmišljala poslove po stanu, rovila po knjigama, zaljevala cvijeće.
- Ali imaš prijateljicu, sreća je da čovjek ima s kim bar kafu popiti? – počeh je tješiti, vidim samoća joj dušu stegla ko ljuta paprika, iz nje izlazio glas dubok i tvrd što je oživljavao tugu zaključanu u njenoj duši.
- Izađemo ponekad, pričamo o onom što nam je zajedničko, požalim joj se ona me tješi a i svoje hvali. Njeni su u Kanadi, valjda ih se uželi pa izmišlja, umalo ne rekog laže. Ja joj dođem kao neko ko joj daje ideju. Ako kažem da moji nemaju vremena za mene, ali ni za sebe, ona me počne uvjeravati da se njeni oko nje satraše. Vode je ovdje, vode je ondje, pričaju, druže se, unučadi joj se ko mačići po krilu motaju. Ko da ja tu sreću nisam svojim očima vidjela, kad su joj ovdje dolazili. Od jutra do mraka su lutali gradom tražeći zabave, kupovali, išli i do Kopenhagena, njoj diktirali šta da im spremi za večeru. Ona starija unuka kod nje ostala sedmicu duže. Po tri puta dnevno je trčala u internet kafić da se nekome javlja a SMS poruke i čučanje pred televizorom da i ne računam. Ispade da sam ja vještica što primjetim i ružim, ona anđeo sto neće da vjeruje svojim očima.
- Čim si se bavila ovdje, šta si radila, završila?
Malo se zamislila a onda počela da se naglas smije.
- Šta je? – upitah u čudu.
- Umalo ne rekoh, kad me onaj u Sarajevu sa trudnoćom zajebao a znam da vi pisci ne psujete – izgovori u prekidima i podrhtavanje od smjeha, pa nastavi.
- U Sarajevu sam bila počela studirati književnost, trudnoća, bježanje, rađanje... Ovdje, u tuđoj zemlji i tuđem jeziku nije bilo ništa od knjižvnosti, sjetila sam se diplome iz srednje škole, ovdje sam išla na neke kurseve i skoro penziju zaradila u obdaništu.
- Imaš samo to jedno dijte što si iz Saraeva donijela?
- Ovdje sam rodila još jedno, ali mi ga Amerikanka ukrala preko interneta. Samo se pokupio i otišao u bijeli svijet. Prije nego je tamo otišao nije je uživo ni vido. Meni su poslali sliku sa vjenčanja, pišu da je i trudna, prošapta i ponovo mislima ode kroz prozor prema bjelini što je pokrila trg ispred kafane a onda nastavi:
- Pišu mi da bi bilo dobro da kupim kompjuter i kameru pa da se gledamo i pričamo. Ona moja prijateljica je kupila i kompjuter i kameru, uši mi je probila govoreći kako će se sa svojima gledati i pričati svako veče i samo se ućutala. Jedno vrijeme se vadila da joj je kompjuter pokvaren a onda mi priznala da to nije to, progovore po nekoliko rečenica i gotovo, ponestane im riječi, tema, interesa, šta li?
- Nemoj zaboraviti siniju, rekla mi je odlazeći. Ispratio sam je pogledom dok je iza nje ostajao trag na tek napadalom snijegu Melevongs trga u Malmeu. Onu salvetu sa dvije kružnice i strijelicama sam presavio i stavio u džep za uspomenu na siniju i neobičan susret.
_____________________________________
Sinija – je drveni okrugli stolić kratkih nogu za objedovanje. Na njoj su se i jufke za pitu razvijale ali i pita savijala. Poslije upotreba se sklanjala negdje gdje ne smeta a prostor dnevne sobe bi se koristio za nešto drugo.